Samoća, riječ koja u sebi nosi toliko značenja, često je obavijena slojevima straha, nerazumijevanja ili čežnje. U svijetu u kojem se stalno potiče povezivanje i prisutnost u društvu, trenutci tišine i povlačenja u vlastiti svijet ponekad se čine kao nešto što treba izbjegavati. No, životne slobode omogućuju nam da biramo kako ćemo doživjeti vlastitu samoću – kao teret ili kao priliku za dublje upoznavanje sebe.

Ako stvarno imamo izbora, onda je ovo sveprisutna tema naših života u kojoj biramo kako živjeti. Tjelesna i duhovna samoća, koja je ovdje razlika?

Sami, ali ne i usamljeni

Pisanje o ovoj temi nije s namjerom da se tvrdi kako bismo trebali ili ne bismo trebali biti sami. Mnogi od nas žive u paru, no čak i tada, u trenucima kada ostanemo sami, možemo se osjećati izgubljeno. Upravo zbog toga sam ponukana pisati o samoći i zašto nam ponekad teško pada. Koji su pravi uzroci tog osjećaja nelagode?

Kako je poželjno družiti se, tako je potrebno i biti sam. I jedno i drugo stanje je vrlo prihvatljivo, pogotovo ako je zdravo, što znači da nam odgovara. Tada to nije primorana radnja, već smo je izabrali sami. Ako nas ponekad zaskoči nelagoda ovog stanja na koje se nismo pripremali, možemo mu doskočiti tako da promijenimo način gledanja na njega.

Povezano: Tiha borba: Osjećate li se kronično usamljeno i nesretno?

Život je takav kakav je

U svakom slučaju ni jedna krajnost nije poželjna, to nam je od pamtivijeka poznato. Ako smo vrlo malo sami ili gotovo nikada, onda ćemo tomu stalno težiti i nećemo se kvalitetno moći uključiti u društveni život. Isto vrijedi i obrnuto. Ako smo kontinuirano sami i to traje duže vrijeme, priželjkivat ćemo društvo oko nas i nećemo se moći kvalitetno posvetiti svojoj samoći koja će prolaziti pored nas kao teret, a nama će biti sve teže i teže opstati u njoj.

Kako tumačimo svoju stvarnost

Za svaku situaciju u kojoj se nađemo, odgovorni smo kako ćemo gledati na nju. Svijet je onakav kakvim ga mi interpretiramo. Nemojmo brkati da smo odgovorni jer smo se igrom slučaja našli u njoj. Izbor interpretacije na našoj je strani. Pa krenimo, izaberimo. O našim će pogledima ovisiti kako ćemo se osjećati, hoćemo li biti sretni ili ne.

Tjelesna vs duhovna samoća: Ključne razlike

Ako se osjećamo sami, mi smo zapravo duhovno sami. Uhvaćeni u emociji straha od samoće, donosit ćemo krive odluke i činiti za nas loše poteze. Taj strah zna biti uzročnik loših veza koje i dalje žive, a odavno su trebale biti prošlost. Strah nema svoju duhovnost i on je na nižim energetskim i vibracijskim razinama koje nas troše i iscrpljuju. Tjelesna samoća je vidljiva, no duhovna nije. Imamo ljude koji su fizički sami, no nikada u svom duhu. Vode sretne i ispunjene živote, puno se druže, nasmijani su i duhoviti. Takvim pojedincima nije bitno jesu li sami ili u paru. Njima je bitna njihova duhovna stabilnost, sreća i zadovoljstvo, a to su visoke vibracije. Postoje podaci kroz brojne dokumentarce o samotnjacima, pustinjacima udaljenima od gradova koji su vrlo sretni i smireni.

No, duhovno sam, ili kako smo naučili reći – usamljen pojedinac, može biti ne samo kad je fizički sam, već i kad je u paru, u društvu, u okruženju ljudi. Odakle to stanje, možemo se zapitati? Najčešće nezadovoljstvo životnim situacijama, okruženjem, lošim osobnim identitetom u kojeg se vjeruje i po kojem se živi sputavaju osobu da bude sretna što nikako nema veze je li sama ili u paru.

Fizička, realna samoća koju možemo vidjeti ili definirati ne predstavlja nikakvu prijetnju za duhovnost jednog bića, a strah je posuđenica kojoj ovdje ne treba i nije mjesto. Jednostavno, on je gubitak vremena. Imate li vremena na bacanje? Vjerujem da ne.

Strah od samoće: Izvor nemoći ili poticaj za rast?

Nasuprot onih koji žive sami, te se ističu svojom produktivnošću, napredovanjem u poslovnom i privatnom životu, smirenošću, staloženošću, postoje oni koji su depresivne, nezadovoljne osobe, nemotivirane, nekreativne, izgubljene.

Postoje i one osobe koje se panično boje ostati same. Čak se više boje samoće, nego najgore bolesti na svijetu. Nezgodno je kada osoba nije u stanju napraviti za sebe nešto kreativno tijekom jednog dana, već ga pušta da ode u nepovrat.

John Maxwell je u svojim kasnim 70-ima tvrdio kako ga još uvijek drži moto da svaki dan treba naučiti nešto novo, u protivnom, dan je propao. Nije si to mogao dozvoliti.

Odabir kreiranja zanimljivog dana je opet u našoj glavi. Netko ima motiva za šivanje, slikanje, pjevanje, sviranje, bojanje, gletanje, sijanje sjemena, obradu zemlje, farbanje stepenica, farbanje unutrašnjosti kuće, kuhanje, pečenje, planinarenje, trčanje.

Osobe koje se boje samoće stalno imaju potrebu za potvrdom onog što rade, potrebu za kontrolom drugih i jasno iskazuju svoju ovisnost, pokazujući pri tom svoju nemoć i nesamostalnost. Tu su zapravo najveće razlike između tjelesne i duhovne samoće.

Povezano: Samački život može biti dobar ili loš, mi smo kormilari koji upravljamo svojim životom

Prisutnost u sada i ovdje

Nitko ne zna što će biti sutra, pa zar bi i trebali znati? Ne. A zašto kreiramo to sutra i gubimo sada i ovdje. Dok kreiramo sutra, mi smo u svojevrsnom transu. To i sami možete dokazati sebi kad vam prođe vrijeme brže nego što ste očekivali. Možete tražiti nešto po kući, a da čitavo vrijeme mislite o sutra. Ili zaboravite napraviti neke zadatke i obaveze jer jednostavno niste bili prisutni. Otišli ste duhom. Da, to je svojevrstan trans.

Ista je stvar i s predbacivanjem onoga što je bilo u prošlosti i što nikako ne možete izbrisati, a tako biste silno htjeli. Ili žudite za nekim događajima da se ponove, koji su bili i u kojima ste se odlično osjećali. Sve će takve priče i one super lude i one super teške htjeti opterećivati vaš um.

Ako već ne znamo što sada činiti kada nam je um opterećen u želji da ga oslobodimo, najbolje je ne opterećivati se i ne bježati od situacije koja nam ne odgovara, već joj se prepustiti.

Promatranje je cool

Promatranjem ne stvaramo otpor, neprosuđivanjem štedimo energiju, dozvoljavamo vremenu da teče.

Svi trenuci će proći i prolaze, bili mi društvu ili sami, zar ne? Dobro ih je promotriti, ne miješati se u njih i dozvoliti im neka idu. Ali ipak na kraju sve možemo podvući jednom debelom crtom – najviše treba promatrati sebe, bez osobne kritike, zamjeranja, ljutnje.

Otpuštajući ono što nas blokira i ne služi nam, možemo popravljati putem dok istovremeno dajemo dozvolu prihvatiti ili odobriti sebi sve ono što nam odgovara bili mi sami ili u paru, tako svejedno.

Ovu kolumnu možete poslušati i u audio formatu KLIKNI.

Povezano: Promišljanje nam pomaže izgraditi nešto sasvim novo