Godinama već razmišljam kako bi bilo lijepo raditi od doma. I eto, kao i uvijek, želja mi se ostvarila. Moram priznati da mi se sviđa, iako nije slično onome što sam zamišljala.
Zamišljala sam da krevet može zamijeniti radni stol, međutim ne može ako se ne želiš ukočiti već prvi dan. Mislila sam da ga i sunčana terasa može zamijeniti, ali ni to ne može osim ako ne želiš dobiti otkaz zbog drijemanja na poslu.
Maštala sam da rad od doma počinje buđenjem uz cvrkut ptica, međutim bez grube zvonjave alarma jednostavno ne ide. U filmovima sam gledala kako od doma rade prekrasno uređene poslovne žene, međutim ja hodam po stanu s ne baš urednom punđom na vrhu glave, iz koje dok razmišljam izvlačim pramenove, i ni pod koju cijenu ne palim kameru kad imam skype meeting.
Ali zato mogu za vrijeme pauze dokuhati ručak, možda popiti kavu na suncu sa slušalicama u ušima, ili imati kratki obiteljski chat na kojem trudna sestrična objavljuje spol svog djeteta. Mogu čak i svome djetetu pomoći sa zadaćom, i to odmah kada me treba, a ne deset sati kasnije kada je on već na rubu snaga za sve (osim naravno za play station).
Dodatno pozitivno je što ne moram ujutro stajati u kolonama, pa zatim isto to ali u drugom smjeru ponovno popodne. Ne moram na dnevnoj bazi slušati kolege koje iscrpljuju bez dodane vrijednosti, a ne moram se ni skrivati kada čitam novine. Čini se da ne moram puno toga nepotrebnog, a mogu puno toga potrebnog.
Ali zato bi, kada radiš od doma, trebao biti dostupan puno duže nego kada osam ili više sati sjediš na poslu. Na primjer, ja sam satima radila na dan potresa, u nedjelju. Iako, vikendom službeno ne radim. To mi je čak dobro i došlo, jer druga opcija provođenja tog nedjeljnog popodneva bi bila zamišljanje svih mogućih najcrnjih scenarija. Od doma moraš raditi kvantitativno i više nego kada te šef osam sati gleda u open spaceu, jer kako inače dokazati da si mu prijeko potreban. Kvaliteta naravno mora ostati na razini.
Kada zbrojim pluseve i minuse, i dalje ne vidim minuse.
Međutim, nisam naravno zamišljala da će uz rad od doma ići i karantena, izolacija, zalihe hrane, prijeteći virus, briga oko kvasca, oko apokalipse ovakvog načina života, osmišljanje sebe u nekom novom svijetu, pa zanemarivanje te ideje, pa obnavljanje iste, pa ponovno zanemarivanje, zatim pečenje kruha, kuhanje cikle i sve neke meni nove, a realno prastare brige i aktivnosti.
Volim nove situacije i izazove
Moram priznati, koliko god će to možda ludo zvučati, ponekad mi se i sviđa neizvjesnost budućnosti. Odavno je lako predvidljiva dugogodišnja budućnost počela u meni buditi anksiozne misli. Pitala sam se u nevjerici, može li biti da ovako mlada (duhom) znam unaprijed što ću raditi i kako ću živjeti do kraja svog života. Nije mi se sviđao odgovor, iako sam ga napravila najbolje što sam mogla.
Buditi se uz zvonjavu sata, juriti na posao, juriti na poslu, juriti s posla, juriti po kući, pa juriti u krevet kako bi sutra imala energije opet juriti. A sve to da bi mogla možda dva tjedna ljetovati i dva dana zimovati. Svi već znamo napamet taj koncept, u koji je ponekad ubačena i birtija, ali ako smo u promišljanju proveli barem neke godine života, shvaćamo da koliko god idealno izgledao, ipak nije dovoljno dobar.
Jako volim nove situacije i izazove, kako umne tako i emotivne, duhovne pa čak i fizičke. Na ove prve tri se ne moram tjerati, krenu bez da me pitaju za dopuštenje. Ali za fizičke izazove ipak trebam dodatan poticaj.
Kupila sam si i smart watch, i bučice, i tajice, čak i traku za trčanje, ali da bi krenula uvijek nedostaje još taj sutra, koji naravno nikako da dođe. Stalno čekam, ali noge ne žele krenuti same. Velim im, ajde od sljedećeg tjedna, ali ništa. Lijepo im kažem, ugodnim tonom, brate mili sve ste ružnije, ali ni to ih ne motivira. Pa ih puštam neka odmaraju, mislim si same će shvatiti. Onda im kao neobavezno dajem da gledaju one poletne i zgodne youtoube-rice kako vježbaju, i fora im je to, ali ne mrdaju. Ne znam šta ću više s njima. Gore su od djece. Ma šta od djece, i od muževa su gore. Jednostavno su ne-do-ka-zi-ve.
