Posebna kolumna posvećena dedi
Rijetke su situacije kad ja ne znam kako započeti pisati kolumnu. Uvijek ih pišem u trenutku kad dobijem inspiraciju, u trenutku kad me život motivira i podsjeti da svoje iskustvo mogu podijeliti s vama. Ovaj put je drugačije. Imam tisuću riječi u glavi i ne znam kako da ih napišem. Dugo sam razmišljala jer kad bih počela pisati te riječi, počela bih plakati. U jednom trenutku sam si rekla da je to u redu, jer kad vam se plače, plačite. Postoje emocije koje u nekom trenutku trebaju izaći kroz suze. Zato ću sad napisati kolumnu uz pokoju suzu prošaranu osmjesima. 🙂
Već niz godina živim pozitivu. Za nekoga možda glupa moderna duhovnost (najčešće za one koji nisu ni probali pa sude knjigu po koricama), a za neke način života koji donosi sreću i kad su u pitanju životni padovi. Tako sam ja 23.3. ove godine došla na test. Jedan sasvim običan dan. Došla sam na posao i zazvonio je mobitel – mama. Kako se često čujemo nisam sumnjala na vijest koju je ona imala.
Već po tonu njezinog glasa sam shvatila da me ne zove samo da me čuje, što često radi. U prvim sekundama našeg razgovora sam ju pitala: „Mama, je li deda umro?“ Odgovor je nažalost bio pozitivan. U tom trenutku moj se svijet srušio i srce raspalo na tisuću komadića. Nekako smo završile razgovor, a ja sam pomislila kako sam zaboravila disati. Izašla sam na balkon i rekla si: „Ok, Marijana, izgubila si jednog od najdražih ljudi u svom životu, ali saberi se, ovo se trebalo sad dogoditi, a ti ćeš kasnije vidjeti zašto baš sad.“ Za smrt nikada niste spremni, a ja stvarno u tom trenutku nisam bila.
Za dedinu sigurno ne. Živim s njim 30 godina, vodio me u školu, čuvao, igrao se, volio me i ja sam voljela njega, odnosno još uvijek ga volim. Svugdje smo išli skupa i zvali su nas „dobri dedeki“. 🙂 Ljudi su znali reći kad moj deda umre da ću i ja za njim otići, a to sam mislila i ja. Uspomene su u tom trenutku najgora moguća stvar. Sjetila sam se svih detalja, svih riječi, sjetila sam se kako mi je njegova doktorica rekla da mene najviše voli, sjetila sam se kako je prije dva mjeseca u bolnici pitao tatu hoću li mu ja doći, sjetila sam se svih njegovih životnih lekcija i kako ga je njegov doktor godinama zvao “generale“. Bio je posebna vrsta čovjeka. Nije znao za tu kako mnogi kažu „modernu duhovnost“ ali ju je živio.
On je volio život i život je volio njega. On se nasmijao životu i život se nasmijao njemu. On je temelj moje pozitive, on je temelj mog života. Cijelo vrijeme sam skupljala uspomene, plakala i onda odlučila smijati (sve je stvar vaše odluke). Smijala sam se jer znam da se i on volio smijati. Pjevala sam jer bi on u najtežim trenucima svog života se smijao. Sjetila sam se kako su ga svi voljeli i govorili da on koliko voli život nikada neće umrijeti. Sjetila sam se one njegove koju mi je uvijek govorio: „Naci (tako me zvao), kad ti je najteže, ti pjevaj.“ I pjevam, od 23.3. samo pjevam jer mi je stvarno teško. Svaki dan odem na njegovo vječno počivalište i nahranim dušu.
Neću vam lagati, užasno mi e teško, ali Marijana od prije par godina ne bi ovo podnijela kako podnosi sada, ne bi vidjela situaciju kako ju vidi sada.
A da ne dužim previše, kad vam je najteže nađite razlog za dići se. Ja sam ga našla. Svojim načinom života zadužio me da ljubav prema životu dijelim sa svima i da nitko nakon susreta sa mnom ne ode bogatiji barem za zrno ljubavi. <3
Iako sam i prije iskoristila svaki trenutak života, sad to radim još više jer je i on to radio. Rekla sam u šali (iako sam to i mislila): „Naci, netko to mora nastaviti.“ 🙂
Ako ima tipfelera to je zato jer ne mogu ispočetka pročitati kolumnu, paketić maramica je potrošen, ali u srcu i glavi je samo jedna rečenica: Dragi ljudi, nasmijte se svijetu i on će se nasmijati vama, volite svijet i on će voljeti vas, živite svaki trenutak srca punog ljubavi i kad jednom odete netko će to nastaviti raditi onako kako ste vi to radili. 🙂
Vidimo se deda jednom opet.
Voli vas sve Marijana Kraljević
