Svatko od nas ima neke teške odluke koje treba donijeti, koje odgađa, stoje nam u nekom kutku mozga i jave se s vremena na vrijeme…
Bitka kod Termopila (Vruća vrata) održala se u kolovozu 480. pr. Kr. Grčki plan bio je neutralizirati perzijsku brojčanu nadmoć rabeći prirodne uske prolaze poput Termopila koji je od planine do morskih litica bio širok svega 14 m i u kojem se mogla boriti samo grupica od obje vojske.
Spartanski kralj Leonida s osobnom gardom od 300 vojnika odlučio se suprotstaviti brojčano nadmoćnijem neprijatelju, kojih je po raznim izvorima bilo otprilike 100.000 pod oružjem. Ishod ove bitke je poznat, a Leonida je izdržao puna 3 dana.
No trajanje bitke ionako nije naša tema, već zauzimanje za sebe, kao i za druge. Za ovo samonadrastanje, odnosno autotranscendenciju su sposobni samo oni koji stavljaju druge na prvo mjesto. Koji su sretni i zadovoljni svojim životom, koji shvaćaju da je sreća i radost više u davanju, nego u primanju. Koji su za svoje ideale spremni dati i svoj život.
Kako nam danas, nakon 2.500 godina, Leonida može pomoći?
Počnimo s teškim odlukama.
Teške odluke
Svatko od nas ima neke teške odluke koje već duže vrijeme odgađa. Koje nam stoje u nekom kutku mozga i jave se s vremena na vrijeme, a mi ih „snoozamo“, tj. kao alarm na mobitelu pri jutarnjem buđenju, odgodimo do daljnjega, nekad i više puta. Bavimo se nekim manjim problemima, što nije loše, jer rješavanjem manjih problema više vjerujemo u svoje sposobnosti, više se motiviramo na promjenu.
Evo jedan moj primjer. Bilo je to prošle godine u 11. mjesecu. Cijeli dan mi je dobro išao, nekako je sve sjelo na svoje i pomislio sam da bi sad s ovom „srećom“ trebalo nešto napraviti. Znate onu situacija kada sjednete i kažete: „Bože hvala ti što moj život ovako divno vodiš.“ Upravo taj dan je bio ta moja situacija, dan kada se čini da ga ništa ne može pokvariti. Da mi tu sreću ništa ne može oduzeti. E upravo tada je vrijeme da se bacite na najveći problem koji vas muči. Na tu situaciju koja vam stoji „nad glavom“.
Ta teška situacija u mom životu je tata kojeg nisam vidio od svoje treće godine, a zadnjih 14 godina pokušavam s njim organizirati susret jer živi u jednoj od država bivše Jugoslavije. Zadnji put smo se čuli 2015. godine i tu „sreću“ sam odlučio usmjeriti upravo na poziv njemu jer mi je izuzetno stalo upoznati ga, porazgovarati s njim, pomiriti taj dio sebe s cjelinom koja je izgrađena.
Prvi korak je uvijek najteži
Uvijek je teško poduzeti prvi korak, lakše je očekivati od drugih da naprave taj prvi korak. U mom slučaju moj otac. Ipak je on taj koji je otišao iz mog života. To je pozicija žrtve koju veliki broj ljudi voli, jer im je ta uloga poznata i osjećaju se ugodno u njoj i uvijek imaju ispriku za svoju pasivnost. Ipak sam ja žrtva.
No, promjena se negdje treba dogoditi. Vaš život nije samo vaš život. Svatko od vas ima svoj „mrežu“ ljudi na koju utječe. Svako vaše ponašanje dovodi do promjene unutar same mreže. Kao kamen bačen usred jezera. Nije se uzburkalo samo mjesto na koje je pao, nego se preko valova uzburka cijelo jezero. Tako i naše akcije i ponašanja koja činimo mijenjaju cijelu našu „mrežu“.
Tako sam i ja, ohrabren Božjom ljubavlju koju sam primio, odlučio nazvati tatu, opet. Za razliku od svih naših ostalih razgovora, ovoga puta sam rekao da ja dolazim njemu i da više ne mogu čekati da on dođe u Zagreb. Očekivao sam da će u tom trenutku reći da nije spreman da ja k njemu dođem, no dogodilo se upravo suprotno. Zahvalio mi je na odvažnosti i iskreno priznao da on nema snage i hrabrosti doći u Zagreb. Teška situacija koja se nije pokazala tako teškom. No to nikad ne bih saznao da nisam napravio prvi korak.
Prvi korak koji je uvijek najteži. Prvi korak koji je vrlo često skok u nepoznato. No ja vjerujem da vi to možete.
Odvažite se. Budite pokretač promjene. Budite osoba koja prekida negativni niz. Budite osoba koja pozitivno utječe na svoju mrežu.
Kako bi Brigette Hyacinth, jedna od najpoznatijih i najaktivnijih LinkedIn influencerica s više od 3 milijuna pratitelja, rekla: “We rise by lifting others.”
Vaš Matej
