Danas si ustala i osjetila blagi pritisak obaveza koje te očekuju. U tebi živi želja da stvari obaviš dobro, da izgledaš dobro, da se o svemu pobrineš dobro, da sve funkcionira dobro, da se na van predstaviš dobro – i zbog toga se ne osjećaš dobro.

Ustala si i uzela mobitel, neki su već počeli raditi, stvari odrađuju na vrijeme i sada već slutiš da kasniš, za nekim kaskaš i nikako da dosegneš nivo koji drugima očigledno polazi za rukom – a umorna si od uspoređivanja.

Ustala si i misli okupala zadacima i moranjima i nije ti posve jasno zašto to sve uopće radiš, ali radiš jer negdje u tebi stoji zapisano da trebaš dati sve od sebe – što god to značilo.

U tvojoj glavi postoje neka pravila, neki kriteriji, ali još nisi načisto tko ih je donio i želiš li ih zaista slijediti – i to te pomalo kopka.

Već si u niskom startu, spremna potrčati i projuriti kroz još jedan dan u kojem ćeš loviti statistike, rezultate i neke nutarnje porive koji te rastežu i vuku na mjesta na koja ti se uopće ne ide. Ali prije nego kreneš u još jednu utrku možeš na trenutak zastati. Možeš na tren odgoditi užurbani svijet i pustiti moranja koja bruje u glavi. Možeš se čak zavaliti u udobnu fotelju, pustiti glazbu i zapitati se što ti uistinu želiš. Što želiš dok si u miru, bez pritiska, bez popisa zadataka koji je svakim danom sve duži i duži?

Što uistinu želiš?

Želim li još jedan dan prepun gužve i jurnjave? Želim li živjeti ovakve dane? Želim li ponovno odbiti prijatelje koji me zovu na druženje? Želim li biti ta koja nikad nije dostupna jer je uvijek zaposlena? Želim li upisati tu edukaciju, je li mi uistinu potrebna pored svih drugih koje sam kupila i koje stoje na čekanju jer ja nemam vremena?

Kad sam zadnji put uistinu bila prisutna u svom životu? Kad sam mu bila posvećena? Kad sam osjetila trenutak, uživjela se slušajući osobu kraj sebe, osjetila okuse i mirise? Kad sam bila u miru i bila OK s tim da sjedim i odmaram – u miru?

Prolaze li stvari kraj mene, a da ih ne primjećujem? Prolaze li dječji rođendani, godišnjice, proslave kao još jedna stavka koju ću prekrižiti na svom papiru? Jesam li to uistinu željela, jesam li htjela živjeti baš ovako?

Ti krojiš vlastite dane i stavljaš pečat na sve svoje korake

Sjedila si tako neko vrijeme i postavila prava pitanja pravoj osobi – sebi samoj jer ti si glavna i odgovorna, ti krojiš vlastite dane, donosiš odluke i stavljaš pečat na sve svoje korake.

Sjedila si tako i shvatila što točno želiš i što ti treba. U razgovoru sa sobom koji se dogodio u mirnom trenutku spoznala si koliko toga možeš otpustiti, što možeš obnoviti, gdje trebaš odustati, a s čime želiš zapeti. U razgovoru sa sobom, u tom mirnom trenutku, mnoge su stvari postale jasne. Mnoge su želje izašle na površinu. Mnogo se toga pokazalo pogrešnim i sada imaš priliku presložiti snage, reorganizirati resurse i raspodijeliti vrijeme onako kako ti to hoćeš.

Sjedila si tako i donijela odluku da ćeš malo više razmišljati o vlastitim vrijednostima, da ćeš prostor dati stvarima koje su ti važne, da ćeš sate poklanjati ljudima u čijem društvu uživaš, a smanjiti sve ono i sve one koji te pritišću i s tvog lica brišu osmjeh.

Sjedila si tako i zaključila da je ovakvo planiranje uistinu lagodno, vrlo jednostavno i zaista plodonosno i zapitala se zašto tako često zaboraviš da si direktorica svog života, svog vremena i svojih odluka. Čak i više od toga, imaš dužnost brinuti se o sebi i svom životu, pratiti mijene svog raspoloženja, osluškivati zadovoljstva i nezadovoljstva i stvarati nove puteve kad stari više ne vode ciljevima koji su za tebe dobri.

Ovaj trenutak više ne želiš izgubiti

Sad si već odahnula, tijelo ti se opustilo. Neka vedrina je prošarala tvoje oči i osjećaš da ti čelo više nije napeto – došla si k sebi . I ne, ovaj trenutak više ne želiš izgubiti. Ovo je dobar život po tvojim kriterijima zato se lagano smješkaš dok donosiš posljednju odluku – otkazuješ sudjelovanje u užurbanoj utrci. Od danas to više nije tvoja utrka… ti sada ideš svojim putem i svojim tempom. Ali prije svega, ostat ćeš još kratko zavaljena u tu udobnu fotelju.

Autorica: Tina Primorac, diplomirana novinarka, književnica, pripovjedačica, poduzetnica i mama petero klinaca