Suvremeni roditelji su nerijetko zbunjeni bajkama uz koje su djeca odrastala stoljećima. Danas nam se zazornim čini djeci pripovijedati o roditeljima koji tjeraju Ivicu i Maricu iz kuće ili o zlim kraljicama koje na kraju priče prisiljavaju da do smrti plešu u užarenim cipelama.
Na policama knjižara su klasične bajke gotovo zamijenjene suvremenim autorskim pričama koje djecu izravno poučavaju nesebičnosti ili važnosti pranja zuba ili ih pak žele samo zabaviti. Klasična (narodna bajka) i poučava i zabavlja, ali ne docira niti odvlači djecu u lažne svjetove. Baš naprotiv, takva bajka obraća se najdubljoj djetinjoj potrebi za smislom i omogućava mu da svlada psihičke sukobe svojstvene njegovoj dobi.
Za dijete je prvenstveno važno da shvati kako njegova iskušenja (odnosi s braćom i sestrama, sebičnost, opiranje zahtjevima koje svijet pred njega postavlja) nisu samo njegova muka, a bajke mu posredno, slikama, govore upravo o tim problemima te mu sretnim svršetkom daju nadu da će i ono prebroditi naizgled nepremostive poteškoće.
Naime, dijete vrtićke dobi ne može još pojmiti racionalna objašnjenja, ali upravo zato, fantazirajući o bajkovitim situacijama, pronalazi odgovor na pritiske nesvjesnog. Psihoanalitička tumačenja bajki brojna su i vrlo uvjerljiva, a najvažnije što govore je sljedeće: dijete ne treba izlagati samo ugodnim i zabavnim sadržajima, nego mu omogućiti (u sigurnom okruženju umjetnosti) da se susretne i s mračnom stranom života u obliku zlih vukova, vještica i zmajeva. Upravo će ga bajke poučiti kako da svlada zmajeve koje osjeća u sebi i vidi oko sebe.
Danas su bajke dostupne u različitim oblicima. Djeca ih ne moraju samo slušati ili čitati, nego ih mogu i pogledati u kinu ili kazalištu. Poznato je da djeca vole istu priču slušati bezbroj puta (dakako, pogotovo one koje zrcale njegov trenutačni problem) i to im treba omogućiti, jer svakim novim slušanjem, dijete otkriva neku novu razinu značenja i prepušta se kreativnome maštanju.
Poznatu priču djeca će rado pogledati i u kazalištu, gdje će ona bili interpretirana malo drugačije nego u knjizi, ali zadržat će onu slojevitu bit koja je dijete privukla. U identifikaciji djeteta sa scenskim zbivanjem posebnu ulogu igra lutka koja djetetu omogućava da svoje osjećaje prepozna u tom benignom posredniku. Već do druge ili treće godine (ovisno o predstavi), dijete već može početi uživati u voljenim bajkama na kazališnim daskama.
Autorica: Petra Mrduljaš
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj
Foto: Pixabay
