Ponekad se upitam zašto smo skloni prihvatiti tuđe ideje kao da su naše?

Možda imamo potrebu biti u zoni ugode gdje ne trebamo upaliti svoje moždane lampice, sigurni da nećemo pogriješiti. Možda prihvaćamo tuđe ideje kako bi osigurali ili rezervirali osjećaj pripadnosti i ljubavi osoba do kojih nam je stalo. Jedno drugo ili treće, nevažno. Ono što me potiče na promišljanje je spoznaja da bezuvjetnim prihvaćanjem tuđeg mišljenja, ideja nevjerojatno brzo možemo izgubiti sebe.

Zasigurno je to jedan od razloga zbog kojih svijet postaje mjesto bez emocija. Mjesto na kojemu se više ne misli svojom glavom. Mjesto u kojem se u šumi ljudi teško može pronaći čovjek.

Temeljni problem su kriva osobna uvjerenja

Ja nisam bila dobra majka, nisam se realizirala kao partnerica, radna kolegica, kćer, susjeda, prijateljica… Možemo nabrajati u nedogled. Sva ta naša kriva uvjerenja o samome sebi dovode do pomanjkanja samopouzdanja, samopoštovanja i nezadovoljstva sobom i svijetom koji nas okružuje. Zašto bih trebala prihvatiti ideju da s pedeset pet godina ne mogu nositi podrapane hlače jer to ne dolikuje ženi te dobi.

Glupost. Ako to ne nanosi štetu meni, ako noseći traperice ne izazivam otvoreno zgražanje drugih, ako u trapericama nisam prekršila pravila radne ili privatne etike… u čemu je onda problem?

Problem može biti samo u činjenici da postoje uvjerenja da žena s pedeset pet godina treba izgledati kao osoba stare životne dobi. To su tuđe ideje i tuđa uvjerenja koja će postati moja ako to dopustim

Stoga ne odustajem od svojih traperica koje su na par mjesta podrapane. U njima se osjećam dobro i često kad ih obučem pomislim kako je to samo jedan od niza mojih buntovnih ispada kojima poručujem sebi i ponekad drugima: „Tuđa uvjerenja nisu moja uvjerenja“.

Povezano: Nemate samopoštovanje, evo kako ga izgraditi