Globalizacija nam je, između ostalog, donijela i brojnu konkurenciju. Odjednom smo za posao konkurirali s nekoliko desetaka obrazovanih, talentiranih i vrijednih kolega. Savjet koji se tada nametnuo kako bi se istaknuli bila je specijalizacija i postajanje najboljim u svojoj branši. U tom kontekstu spominje se i pojam multipotencijalisti.
Uska specijalizacija zahtjeva mnogo sati, često neplaćenog rada. Iako sa sobom donosi mnogo benefita, koliko ljudi, posebice mlađe generacija, može reći da želi raditi jedan posao do kraja života? Ovakve izjave u tradicionalnim obiteljima ne nailaze na odobravanje. Međutim, neosporna je činjenica da se danas poslovi mijenjaju brže nego ikad. To sa sobom nosi rizik od nesigurnosti i neizvjesnosti. Zbog toga se u javnosti stvorila slika da se mora birati između relativno sigurnog posla kojim nismo zadovoljni i koji plaća račune i odrađivanja privremenih poslova dok tražimo svoj karijerni put. Upravo zbog nametnute slike o „sigurnom, trajnom poslu“ mnogi se osjećaju krivima kada daju otkaz i nastavljaju potragu za novim poslom. Javlja im se osjećaj srama i krivnje jer se ne uklapaju u zadani okvir. I to je s razlogom. Premalo se govori o tzv. multipotencijalistima. Tko su multipotencijalisti?
Multipotencijalisti
Multipotencijalisti su svestrane osobe, gladne znanje i spremne na učenje. Kreativni i sposobni pojedinci koji se dobro snalaze u raznim poslovima. S obzirom na to da se nisu usko specijalizirali, probleme gledaju iz više različitih kuteva. Tako i brže dolaze do rješenja. Multipotencijalistima nije teško promijeniti posao jer uzimaju naučeno iz jedne profesije i kombiniraju s novim izazovima na drugom radnom mjestu.
Ovdje treba pojasniti da svestrane osobe mijenjaju poslove i rade po nekoliko njih zato što ih sve to zanima, a ne zato što ne znaju što bi sa sobom. To su osobe koje će se u potpunosti posvetiti nečemu dokle god tu mogu učiti, zanimljivo im je i smisleno. Potom će otići u novu oblast i opet dati sve od sebe. To su također osobe koje rade jedan glavni posao i uz njega nekoliko honorarnih. Time osiguravaju da imaju dovoljno financija, ali i izazova, kojima se mogu posvetiti. Život nije linearan pa im se tako i oni prilagođavaju. Gotovo pa je neizbježno da će se ovakvi ljudi, prije ili kasnije, zapitati je li sve u redu s njima. Zapitat će se hoće li morati izabrati jednu karijeru do kraja života zbog velikog pritiska društva o jednom pravom životnom pozivu ili sudbini.
Povezano: Kako biti najbolja verzija sebe
Radoznalost je osobina koju ne bi trebalo gasiti dolaskom u „svijet ozbiljnih, odraslih ljudi”
Jedan od razloga zašto većina ne voli mijenjati poslove je i to što se osjećaju kao početnici i moraju kretati ispočetka. Lako se uljuljkati u poznato okruženje i pomisliti da smo pravi profesionalci. Zaboravljamo da je većina znanja kojim se ponosimo u međuvremenu postala iskustvo i rutinski posao. Tako pomalo gubimo vještinu učenja i prilagođavanja s kojom multipotencijalisti nemaju problem. Radoznalost je osobina koju ne bi trebalo gasiti dolaskom u „svijet ozbiljnih, odraslih ljudi.“
Balansiranje između poslova i karijera stvara cjeloživotne učenike kojima je lakše nositi se sa stresom. Doista je prava šteta ne iskoristiti sve svoje talente i ne pokušati razviti nove vještine samo zato što nam društvo sugerira da se zaposlimo čim prije u ozbiljnoj tvrtki i čuvamo svoj posao. Kreativni mislioci predvodnici su u sintezi ideja i to je adut s kojim će svestraniji pojedinci oblikovati svoj život prema svojim potrebama.
Povezano: Otkaz kao novi početak
