Nema nas puno koji možemo reći da volimo posao koji radimo
Kad sam bila mala, sanjala sam o tome da budem teta u vrtiću. Danas vidim da se zapravo ne bi valjala s klincima po podu i igrala se s njima kako sam to zamišljala, nego bi većinu dana provela mijenjajući im pelene i brišući balave nosiće, jer premalo je teta u vrtićima, a djece sve više. A možda je dobro da nisam teta u vrtiću jer gledajući kako se danas djeca odgajaju, vjerojatno bi većinu vremena provodila u raspravama s majkama, tipa ova iz priče.
Vraćam se neki dan iz šetanje sa psom i susrećem mamu koja vodi klinku doma iz vrtića. Razgovor je išao ovako:
– Mamaaaa, a zašto žurimo doma? Neću ići doma! Hoću ići u park!!!
– Ne možemo dušo u park jer sam ostavila ručak da se kuha na štednjaku, pa se moramo žuriti doma.
– Kaaaj, pa nisi ni ručak skuhala još? Što si radila cijeli dan?
– Joj, oprosti ljubavi, ali radila sam pa sam išla u nabavku pa sam pospremila i kad sam vidjela koliko je sati i da moram stići još po tebe, nisam stigla skuhati do kraja. Ali sada ćemo mi to za čas, čim dođemo doma.
– Nećuuuuuu! viče balavica. Hoću slaadoleeed!! Ne ulazim u auto ako mi sad i odmah ne kupiš sladoled.
Dalje neću, jer sam se već nasekirala.
Koji klinac se imaš ispričavati djetetu što nisi stigla obaviti kućanske poslove?
Koji klinac se mala uopće ima pravo prijetiti da neće ući u auto ako…?
Dakle, šamar i materi i balavici bi ispostavila momentalno, ali susjedstvo ionako misli da sam neuračunljiva, pa sam se ja duboko dišući elegantno okrenula i krenula prema ulazu dok je ranije spomenuta majka svoju razmaženo derište vodila u dućan po sladoled, jer pobogu ona neće ući u auto. Majko mila, pa stvaramo generaciju razmaženih kretena. No skrenusmo mi s teme. Vratimo se na posao.
Dakle, imala sam neopisivu sreću kad sam pozvana da radim u udruzi u kojoj sam i danas, nakon 25 godina. Taj posao koji radim, izgradio me kao osobu, kao sportaša, kao mislioca, ali i malog političara. Ako radiš posao koji voliš, samo ga tada možeš raditi dobro, a usudila bih se reći i izvrsno.
Nikad mi nije bilo jasno zašto se pojedini ljudi prijavljuju na radna mjesta koja ih uopće ne zanimaju i time svjesno oduzimaju posao nekome tko bi ga vjerojatno puno bolje radio, jer bi ga volio. I sustav zapošljavanja u našoj zemlji je koma, jer da bi danas dobio posao, moraš imati vezu. Veza ti treba skoro za sve, to je naš modus operandi. Tako se poslovi dobivaju po babama i stričevima, kumskim vezama, a ne po stručnosti. Zato nam i jeste tako kako jeste.
Od prvog dana sam navikla da ne idem doma dok posao nije napravljen. Nije to bilo pod „moraš“ od strane šefa, nego sam vjerojatno tu savjesnost donijela od kuće ili iz škole. I dan danas ne spavam ako nešto nije odrađeno.
Nedavno sam se našla u neugodnoj situaciji kad je kolegica dala otkaz. I to u vremenu kad ima najviše posla. Nije mi želja ni volja raspravljati o razlozima, ali tim činom sam ja dobila vagon posla koji u normalnim vremenima (čitaj „dok sam bila zdrava“), ne bi stizala redovno odraditi, a kamoli sada. Ali jesam.
Odradila sam, zato što sam odgovorna, savjesna i zato što znam da svaki posao koji ja ne napravim, morat će napraviti netko drugi ili još gore, onemogućit će sportašu nastup na natjecanju. E nećeš sine, dok sam živa. Radim u sportu već 25 godina i tu sam zbog njih, sportaša. Uz njih sam naučila red, disciplinu, odgovornost, poštovanje i samokritiku. Uz njih sam odrasla i smatram ih svojom obitelji. Istina, ne voliš uvijek baš sve članove svoje obitelji, kao ni oni tebe, ali to je normalno. A budući da obitelj ne smije ostati zakinuta zbog mog ega ili pokazivanja snage, ja sam i ovaj put povukla svim snagama koje sam imala, koje su moje zdravstveno stanje pogoršale jer nisam spavala noćima, ali nije mi žao. I napravila bi to ponovno. Zato što volim svoj posao i volim svoju obitelj, i zato što sam odgovorna.
Bez odgovornosti, nema ni dobrog zaposlenika, a to je nešto što se nosi od doma. Zato pazite kako učite svoju djecu odgovornostima.
Želim svima vama da nađete ljubav prema svom poslu kakvu ja imam jer tada ćete moći raditi i srcem i tijelom, i svaki dan će vam biti pun zahvalnosti i ponosa. Kad bi mi sad netko ponudio posao s većom plaćom, kraćim radnim vremenom, mogućnošću rada s Aljaske (jer to je moj san), odbila bih.
Da, možda sam glupa, ali moj posao je trenutno moja najveća neživa ljubav i teško da bi bez njega ostala normalna. Jedan čovjek mi je davno rekao gledajući me kako sjedim u svom uredu u svojoj stolici: „Tu si najjača. Ovo je tvoj izvor snage.“
I bio je u pravu.
A koji je vaš izvor snage?
Volite li vi svoj posao?
Voli vas vaša „zaljubljena u svoj posao“ Nena
Pročitajte i:
Kako da popravim kad ne znam što sam napravio? – Priručnik o ženama
Ti neki ljudi
Što se mora, nije teško
Menopauza i kako se ONI nose s njom
Prijateljice – potreba ili modni dodatak?
