Espresso, pasta, aparat i objektiv. Sve su to u Indiji things you wouldn’t understand. Prava je umjetnost pronaći restoran u ovoj zemlji. Mislim na zapadnjački restoran. Skoro pa nemoguće. A, kako da ih i krivim? Što njih briga za Zapad!

Znate, donedavno sam bila uvjerena kako je Balkan daleko od civilizacije. U svakom slučaju, nije ono što osobno podrazumijevam pod pravi Zapad – red, rad i disciplinu, slobodu govora, izražavanja, oblačenja, neosuđivanja. One zemlje gdje možeš šetati kako god hoćeš i nitko te neće ni pogledati. U Srbiji gledaju. A u Indiji stanu i bulje. Imamo sličnosti, zar ne?

Elem, Hrithik ili jednostavno Retek, moj prijatelj koji mi zamjera što ga zovem Retek, a ne HRethek s tim mekanim H koje je nemoguće izgovoriti, pije kapučino drugi put u životu, baš u zapadnjačkom kafiću sa mnom. Face koje pravi dok pije kavu su urnebesne. Naravno da mu se ne sviđa gorak ukus kave. A čak nije ni čist espresso probao! Pa gdje li je tu kultura uživanja u životu? Jutarnja kava, popodnevna kava, večernja s babom koja poslije iste zaspi kao beba, hladna ljetna kava u Hrvatskoj, flat white mocha u Austriji, RAF savršena kava u Moskvi na minus 20 stupnjeva, balinežanska luwak kava, novosadska kava u Zmaj Jovinoj uz najnovije tračeve, turistička kava u Meksiku, jer koji Meksikanac ne pije kavu sa šećerom i mlijekom, amaaan! Talijanski espresso uz pogled na Talijane biznismene u ekstravagantnim odjelima? Gdje je sve to?!

Probudi se Eka, u Indiji si! Jučer si postila cijeli dan. Ovdje je post bez hrane i vode, od jutra do sutra. Na 50 stupnjeva bez ičeg, dobro si izdržala. Razvaljivala te glava, ali Boga mi Indijci su ti rekli da je to zdravo, da je to odlično unutarnje čišćenje. A maloprije si stigla u Vrindavan rikšom, vozilom za troje ljudi gdje je sjedilo vas deset, uključujući i tvoju veliku torbu s kamerama. Ništa se nije polomilo, a ovog puta si i ti dobro, jer nisi dobila potres mozga od truckanja kao prošli put! O kakvim kavama sad buncaš?

Buncam o voljeti ili biti voljen…

Voljeti ili biti voljen

Što li je bolje? Biti voljen svakako zvuči kao strast, duge neprospavane noći, grljenja, vino, cigarete, spajanja. Dok voljeti već znači znati uživati u životu. Radovati se svakom trenutku ma gdje se nalazio. Nije bitno gdje, bitno je s kim. A ako imaš samog sebe, onda si na konju. Možeš što god poželiš; smiješ se, živiš avanturu, jer znaš da će sve brzo proći, pa ne dangubiš nijedan trenutak na patnju i vezivanje. Vezuješ se za Boga, koji te nikada ne izdaje.

Što li je vama draže, voljeti ili biti voljen? Živjeti sebe ili iluziju s partnerima? Ima čari i u jednom i u drugom… Ali koje duže traje, opstaje? Ako volimo (život), sigurna sam da smrt dođe samo kao nova avantura. Ako smo voljene, smrt nas razara, jer smo vođene emocijama. I opet, što je bolje?

Toliko različitosti

Spoj Istoka i Zapada… Toliko različitosti… Indijci nemaju pojma tko je bio Bob Marli. Ne znaju za 80-e godine i čitave rok albume tih legendarnih bendova. Ne znaju što je bio hipi pokret. Ne znaju što je pasta ili što su tartufi. Generalno, nemaju pojma za holivudske filmove i promoviranje emotivne ljubavi na zapadu. Ne znaju za slobodne žene koje mijenjaju partnere, rade na dobrim pozicijama, puše cigarete, zaljubljuju se, izlaze u klubove i žive moderan život. Ne znaju da se espresso ne kaže eKspreso. Od tog K mi svaki put zatrepere moždane vijuge. Ne znaju za varljivo ljeto ’68, ni za Tesnu Kožu. A ni za koktele u Singapuru nakon odrađene
smjene na poslu. Nemaju pojma o zapadnoj kulturi. Baš ništa. Nedopustivo, a opet, lako prebrodivo.

Sve me to dovodi do zaključka da je Balkan ipak civilizacija. Mi znamo za tuđe. Istok nam, doduše, nije blizak i poznat kao Zapad, ali katkad načujemo ponešto i o tom dalekom, stranom Istoku. Ali znamo i za Ameriku, i za Njemačku, Austriju, Francusku, pad Berlinskog zida, oktobarsku revoluciju. Znamo za svastiku kao loš znak, asocijaciju za naci terorizam. A u Indiji je svastika dobar znak, koji svaka kuća ima na vratima. Svaki hram. Svaka škola.

Što li Indijcima znači išta od zapadne kulture? Toliko su veliki, moćni i svoji, da im nitko drugi ne treba. Čak i Rusi znaju o Americi i američkom načinu života. Mislimo da su sila. Hladni, jaki, ti moćni Rusi. Ma nemoj! Probaj upoznati Indijce, pa vidi što je sila. Vidi što znači živjeti isključivo sebe, i vidjeti samo sebe, pored čitavog svijeta. Vidi što znači kultura i tradicija, pored toliko drugih.

Voljeti ili biti voljen… Avantura za jednu noć ili za cijeli život?

Pa ne znam što bih vam rekla. Moj izbor je ipak ovo drugo. Hoću da volim svakog trenutka. A mogu i bez te kave… dva tri tjedna. Dok ne odem u New Delhi ili Vrindavan pa sjednem kao sad, k’o čovjek, da popijem pravu kavu u miru. Ili eKspresso.

I to je dio avanture, zar ne? Upoznavanje kako Indijci s lakoćom jedu chapati ili pouri pored tolikog Balkanskog ‘leba! Jedu kojekakve dose pored tolikih palačinki s džemom! Piju laasi, kiselo mlijeko sa šećerom, pored tolikog jogurta! I naravno, jedu rukama pored tolikih viljuški, noževa i žlica! Te za predjelo, te za glavno jelo, te za desert, za čorbicu, ma za sve! Od tolikog pribora, zar ruke?! “Da!” reći će jednoglasno Indijci. “Nama je Bhagawan dao pet žlica na jednoj ruci! Čemu tolika zbrka, salvete i kojekakvi pribori pored ruku? Čemu toalet papir pored vode? Čemu dezodoransi pored sapuna?” I opet, na 50 stupnjeva, nitko ne smrdi. Ne znam kojim čudom, ali mislila sam kako će ubijati.

Na Balkanu čovjek ljeti hoće da umre u javnim prijevozima od raznih mirisa. Ovdje ljudi sjede jedni drugima na glavama i opet nitko ne smrdi. Kako je to moguće? Indijci su jednostavan narod. Ne kompliciraju kao mi. Ne žive školujući se da bi radili nešto što ne vole, kako bi zaradili i potrošili na ultra čiste, skupocjene stvari, koje će smjestiti u najnovije ormare najljepših stanova u staklu, s pogledom na centar grada. Ne. Hodaju poderani, bez škole, bez urednih restorana s priborima. Po ulici se živi, jede, pije, stvara, radi i spava. Sve na ulici. I opet su sretni.

Tko koga onda tu je**? Tko je ovdje lud? Mi ili oni?!

Ako si nesretna, dođi ovdje da naučiš sreću

Ako si nesretna, dođi ovdje da naučiš sreću. A ako tražiš sreću vani, idi na Zapad, čisto da se uvjeriš da te taj novac neće učiniti sretnom, pa čak ni uz najvatrenije noći sa zgodnim mladićima punim snage ili bogatim starijim biznismenima u skupim odjelima.

Jok, nema ništa od toga. Na kraju, svima preporučujem da ipak dođu u Indiju, ako žele uzdrmati vlastita uvjerenja. Tjedan, dva ili pet, dobro je za upoznati i drugu stranu ekstrema. Život avanture. Život ljubavi u svakoj sekundi. Pravi orgazam, onaj koji traje i ne staje.
Indija.

Bez talijanske kave i koktela nakon kojih završiš znojava s Talijanom u krevetu. Indija. U postu i celibatu, gdje struje više nema nego što ima. Ali ne prestaje da te raznosi. Tu si znojava svakog trenutka, moleći Boga da preživiš, a konstantno se smijući.

I eto vam mog života dočaranog u jednom tekstu, a opet s nedovoljnim riječima da opišem makar trenutak stanja svijesti u ovoj zemlji. To se doživi, a ne opisuje.

Povezano: Toksične i zdrave ljubavi

Namaste!
Voli vas vaša Eka