Vlasta Pastuović Aleksić žena je koja može biti primjer i motivacija mnogima. Iako je studirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, u Londonu pohađala Harrow College of Further Education te dugi niz godina radila kao poslovna tajnica, čitav život posvetila je i slikanju, jer slikarstvo je njezina prava ljubav. Nakon stečaja tvrtke u kojoj je bila poslovna tajnica, Vlasta je krenula put ostvarenja svojih snova. Na Poslovnom učilištu Filaks završila je verificirani program menadžmenta u malom poduzetništvu čime joj se otvorio uvid u jedan novi svijet te je shvatila koliko poduzetništvo može biti zanimljivo. Oduvijek je sanjala o vlastitom ateljeu, a 2013. godine upisuje privatnu likovnu akademiju u Ljubljani. Danas je magistra likovnih umjetnosti, a već mjesec dana i službeno je poduzetnica. 

Vaš primjer odličan je dokaz da nikada nije kasno za ostvarenje snova. Većina ljudi misli da je nakon četrdesetih s učenjem gotovo i da je kasno za neke velike početke. Što biste Vi rekli o tome?

Vlasta: Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Centru za upravu i pravosuđe 1982. godine, upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu. Na 3. godini prekinula sam studiranje, zaposlila se, ali i počela intenzivno slikati.

Cijeli život maštala sam kako ću si jednoga dana stvoriti uvjete za samostalno djelovanje i potpuno se posvetiti slikarstvu. Stjecajem okolnosti, prije nekoliko godina poduzeće u kojem sam radila otišlo je u stečaj, a ja sam u toj neprilici vidjela svoju priliku ostvarenja sna o vlastitu poslu.

U Poslovnom učilištu Filaks završila sam verificirani program – menadžment u malom poduzetništvu. Odslušala sam vrlo zanimljive kolegije: osnove poduzetništva i pravni oblici malog poduzeća, menadžment i vođenje, uvod u teoriju i politiku marketinga, integrirana marketinška komunikacija (oglašavanje, odnosi s javnošću, unaprjeđenje prodaje, osobna prodaja, direktni marketing), komunikacijske i prezentacijske vještine, politika proizvoda (usluge i dizajn), istraživanje tržišta, ponašanje potrošača, izrada poslovnog plana…

2015. godine diplomirala sam slikarstvo na preddiplomskom sveučilišnom studiju – College of Visual Arts (Arthouse) u Ljubljani. U svibnju ove godine završila sam i diplomski sveučilišni studij  te stekla akademski naziv – magistra likovnih umjetnosti.

Naravno da nikada nije kasno za nove početke. Kada smo u mladim, formativnim godinama, kada smo u srednjoj školi i na fakultetu, učimo – jer „moramo“. Učimo kako bismo se osamostalili, zaposlili, dobili „kruh u ruke“, a cijeli taj proces popraćen je velikim pritiskom i očekivanjima roditelja, okoline…

S druge strane, prihvatiti se učenja u zrelim godinama sasvim je drugačije iskustvo. Tada učenje prestaje biti „muka“ i obaveza te učimo zbog istinske želje za znanjem.

Kako kažete, vjerujete da svatko od nas ima veliki kreativni potencijal, samo je potrebno osloboditi ga, baciti udicu i pronaći ga u sebi?

Vlasta: Likovni jezik stariji je od govornoga. Srećem ljude koji za sebe misle da ne znaju crtati ili slikati, ali se ipak odvaže doći na moju likovnu radionicu pa sami sebe iznenade postignutim.  Reakcija jedne polaznice bila je: „To je nešto što želim raditi cijeli život, to je fantastično…“. Na mojim likovnim radionicama polaznici s velikom radošću otkriju da je najvažniji proces nastajanja slike ili crteža te doživljeno iskustvo. Svoje polaznike potičem da kroz različite likovne materijale izraze svoja unutarnja iskustva na vizualan način te da osvijeste svoje skrivene, kreativne potencijale i tako razviju svoje talente. Ljudi misle da se kreativnost s godinama smanjuje, ali prava je istina da ona zapravo duboko u nama drijema i samo čeka da je probudimo. Potičem svoje polaznice da stupe u kontakt sa svojim unutarnjim radosnim djetetom koje obožava boje, obožava šarati i slikati, a radost koju dožive tijekom toga procesa nešto je predivno, pravo otkriće spontanosti i unutarnje sreće.

Članica ste Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Izlagali ste na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. O kojem broju izložbi je zapravo riječ, i jeste li sudjelovali na nekim inozemnim izložbama?

Vlasta: 2000. godine primljena sam u članstvo HDLU-a. Samostalno izlažem od 1991., i do danas sam realizirala 21 samostalnu izložbu slika i preko 70 skupnih izložaba.

1997. godine sudjelovala sam kao gost izlagač na Expo Art ’97 u Francuskoj, u gradu Turckhaimu (pokrajina Alzace), gdje sam iste godine imala i samostalnu izložbu slika.

2005. godine u francuskom gradu Soultzmattu (pokrajina Wintzenheim)  sudjelovala sam na skupnoj izložbi minijatura pod nazivom „Tjedan malog formata“.

2010. godine zajedno sa 13  slikara iz Hrvatske i regije, sudjelovala sam na skupnoj izložbi slika pod nazivom „Inter Imago New York“ u MC Gallery u New Yorku.

Od 2015. članica sam i novoosnovanog Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb – HDLU Zagreb.

Vaše slike su apstraktne, u svojim djelima stvarate osobni rukopis. Emocije i misli izražavate pomoću snažnog kolorističkog ritma, kontrastima boja, linija i oblika. Kakve su povratne informacije s izložbi?

Vlasta: Ruski slikar Vasilij Kandinski govorio je da je apstrakcija jedina konkretna stvarnost, jer su upravo boje, linije i oblici na dvodimenzionalnoj plohi jedino što je stvarno te da slikarstvo treba osloboditi ovisnosti o materijalnom predmetu, težio je tome da naslika vlastite doživljaje. Pod fenomenom apstrakcije podrazumijeva se napuštanje mimetičkog tj. prikazivačkog pristupa. Mene zanima slikarsko istraživanje koje polazi od vidljivih predmeta čije oblike procesom dekonstrukcije reduciram na apstraktnu predstavu. Ono što mene zanima nije slikanje nekog objekta iz naše okoline (danas imamo fotografiju koja vjerno preslikava stvarnost) već me zanima moj osjećaj u vezi s nekim objektom, pojavom, idejom… Definicija umjetnosti nije u stupnju približavanja slike stvarnom objektu, već u stupnju u kojem se slika od nekog objekta udaljava. Znači opet dolazimo do mojeg osobnog osjećaja i rukopisa. Povratne reakcije na takav moj izričaj vrlo su zanimljive, upravo iz razloga što promatračima ostavljam prostor da sami formiraju svoj doživljaj te im ne sugeriram unaprijed što trebaju vidjeti ili osjetiti.  

Nedavno ste započeli s održavanjem likovnih radionica za djecu i odrasle. Nazvali ste ih eksperimentalnim likovnim radionicama. Zašto eksperimentalne, kako su prihvaćene i kakve su povratne informacije polaznika?

Vlasta: Potičem polaznike da najprije spontano biraju boje i oblike kojima će izraziti svoj unutarnji doživljaj nekog predmeta ili pojma. Potičem ih na maštanje, zamišljanje i osobno izražavanje.  Tako smo npr. slikali muziku, pa vrijeme…

Polazim od toga da nam kao likovni poticaj bude ono što ne možemo vidjeti. Samo po sebi nešto što nije vizualno nemoguće je naslikati, ali je moguće naslikati upravo vlastiti doživljaj neke ideje odnosno pojma. Na takav način na površinu izlaze pravi slapovi linija, boja i oblika na plohi. Eksperiment je pravi izraz za likovne radove koji nastaju na temelju takvih poticaja. Naravno, svaki naš likovni zadatak popratim i kratkim teoretskim dijelom gdje obuhvatim neke osnovne pojmove iz likovne teorije kako bih polaznicima dala smjernice kojim putem krenuti. Sve to zatim povežemo s našim likovnim zadatkom, a krajnji cilj je pokazati kako se „piše i čita“  likovni tekst, što je ionako baza za čitanje svih ostalih likovnih tekstova (čitaj umjetničkih djela) s kojima će se polaznici u životu sretati.  Istražujemo različite slikarske tehnike. Moji polaznici su oduševljeni takvim načinom rada.

S djecom imam također zanimljiv pristup, jer im ne dajem zadatak da precrtavaju prema nekom predlošku, već ih potičem da maksimalno upotrijebe svoju maštu. Time u potpunosti zaokupim njihovu pažnju, slikaju sa izuzetnim interesom i iščekivanjem što će biti dalje, potičem  interaktivni odnos gdje mi je namjera da nauče gledati, ali i vidjeti svijet oko sebe. Takvim načinom rada potičem njihovu kreativnost kao i obogaćivanje njihove mašte.

Osim slikarstvom bavite se i modeliranjem u glini te dizajniranjem i oblikovanjem unikatnih modnih dodataka. Vaše cvjetne ogrlice i broševi registrirani su kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Kako ste došli na ideju da spojite svilu i žicu, odakle crpite to obilje inspiracije?

Vlasta: Za mene, modeliranje u amorfnoj glini predstavlja kreativni susret sa zemljom. Rad u glini za mene je posebno iskustvo i moja prva ljubav. Od 2003. godine članica sam Hrvatskog keramičkog udruženja – Kerameikon iz Varaždina. Do sada sam imala 8 samostalnih izložbi keramike i 7 skupnih žiriranih izložbi.

Što se tiče nakita, priča ima sasvim neobičan početak. Godinama sam istraživala svilu kao slikarsku podlogu. Kolažirala sam  fragmente oslikane svile i ručno rađenog papira. U jednom trenutku, sasvim spontano, motivi sa slika iskočili su u prostor, plošno se pretvorilo u trodimenzionalno i zaplesalo u prostoru poput malih mobila – žičanih, i od svilenih latica načinjenih konstrukcija. Od toga trenutka, moja likovna igra krenula je u novu avanturu. Počela sam izrađivati cvjetne modne dodatke od rukom oslikanih listova svile, žice, staklenih i Swarovski perlica. 2013. godine taj nakit sam registrirala kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u kategoriji industrijskog dizajna.

Izrađujete i vrlo zanimljive komade nakita koji nisu izrađeni od oslikane svile. Bez obzira je li riječ o nekoj vilinskoj ogrlici ili pak ogrlici za gradsku šetnju, riječ je o unikatnim komadima nakita… Gdje nalazite inspiraciju za izradu?

Vlasta: Prije nekoliko godina došle su mi u ruke neke knjige koje obrađuju teme vezane uz hrvatska tradicijska vjerovanja u vile i vilenjake. Počela sam zamišljati kako bi izgledale „vilenjačke ogrlice“ i tako je nastala  cijela jedna kolekcija prozračnih, čipkastih i razigranih ogrlica i broševa koji bi se mogli smjestiti u neku začaranu šumu punu vila i vilenjaka. Koristim različite materijale, uglavnom su to metalni dijelovi u obliku ptica, riba, listova, i sve to povezujem posrebrenom žicom, sedefastim, staklenim i Swarovski perlicama, poludragim kamenjem…

Ogrlice koje izrađujem vrlo su raskošne. Predrasuda je da se izuzetno raskošna ogrlica nosi samo za neki poseban događaj (kao npr. vjenčanje ili neki drugi svečani događaj) koji se u pravilu događa samo jedanput ili u najboljem slučaju nekoliko puta u godini.

Stoga nazivima koje dajem svojim ogrlicama želim ukazati na to da se ogrlice mogu nositi svakoga dana i u svako doba dana, jer bi nam zapravo svaki dan trebao biti poseban, kao što uostalom i jest, samo toga nismo svjesni jer život uzimamo zdravo za gotovo.

Svaki  dan nam je dar, pa ga trebamo tako i doživljavati.  Tako npr. imamo „Ogrlicu za gradsku šetnju“, „Ogrlicu za odlazak na kavicu s prijateljicom“, „Ogrlicu za posjet slastičarnici dok naručujemo kolač od maline“, „Ogrlicu za odlazak na tržnicu“, „Ogrlicu za šetnju pored mora“, itd.

Već mjesec dana ste i službeno poduzetnica, vlasnica obrta VLASTAART.

Vlasta: Kao dugotrajno nezaposlena osoba, na temelju programa Mjera aktivne politike zapošljavanja imala sam pravo predati zahtjev Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u svrhu dodjele potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja. Moj zahtjev je riješen pozitivno i tako sam registrirala poslovni subjekt za koji sam procijenila da je u ovom trenutku za mene optimalno rješenje, a to je obrt s paušalnim oporezivanjem.  Od mjeseca studenog ove godine vlasnica sam obrta za umjetničko stvaralaštvo i podučavanje iz područja likovne kulture pod nazivom VLASTAART.

Sudjelovali ste i na nekoliko božićnih sajmova… Kakvi su prvi dojmovi?

Vlasta: Na božićnim sajmovima predstavljala sam isključivo nakit. Postoji dio publike koji percipira da se radi o unikatima, o nakitu koji je izrađen s ljubavlju i u malim serijama. To me ispunjava zadovoljstvom. Modni detalji, na neki skriveni način, čine nas posebnima i sretna sam kada neka žena to prepozna i posegne za mojim nakitom.  

Sad Vas očekuje puno posla, koji su prvi planovi koje želite realizirati?

Vlasta: Svjesna sam da će prva godina poslovanja biti teška i zahtjevna pogotovo  iz razloga što se u mom slučaju radi o umjetničkom stvaralaštvu. Što se tiče likovnih radionica koje sam pokrenula, odaziv zainteresiranih polaznika je odličan. Postoji dio populacije koji svoje slobodno vrijeme želi iskoristiti na sadržajan i kreativan način.

Za sada održavam likovne radionice samo u dopodnevnim satima, ali uskoro kreću likovne radionice u večernjim satima i radionice subotom za djecu.

Osim toga u 2017. već imam dogovorene dvije samostalne izložbe slika i jednu izložbu nakita. Oko toga će biti dosta posla.

Ne mogu a da ne primijetim da ste uvijek nasmijani, prepuni pozitivne energije koja se jako osjeti. Odakle crpite tu energiju?

Vlasta: Svakom čovjeku životno vrijeme je ograničeno. Imamo ga vrlo malo, sve manje, prolazi nam jako, jako brzo i mi ne znamo kada će se naš životni sat zaustaviti. Želim svaku sekundu svoga vremena sadržajno i korisno iskoristiti.

Naš mozak prilagođen je za beskonačno širenje, pa ga svaka dodatna kreativna aktivnost i dodatni zadaci koje mu svakodnevno namećemo zapravo šire.  Zauzvrat, radostan što ga stalno držimo u aktivnosti, naš mozak iznenada nam otvori neke nove kanale za koje nismo niti bili svjesni da ih posjedujemo. Što više slikam, što više stvaram – dolazi mi sve više i više novih  ideja.

Što više naš mozak radi, u boljoj je kondiciji. Jedini uvjet za održavanja tog stanja pozitivne energije je svakodnevno, uporno, neumorno, dosljedno stvaranje. To je proces koji me obnavlja. Mnogo toga me zanima, imam mnogo planova koje još moram realizirati. Nikada ne želim prestati učiti, raditi, slikati…

Što je za Vas obilje?

Vlasta: To je radost koju osjećam dok stvaram, to je zahvalnost koju osjećam prema ljudima i životu koji me podržavaju u ostvarenju mojih ciljeva.

Fotografije: Vlasta Pastuović Aleksić, osobna arhiva
Razgovarala: Marijana Glavaš