Ona se bavi slikarstvom i izradom unikatnog modnog nakita, vodi tečajeve crtanja i slikanja za djecu, mlade i odrasle. Ona je žena čija će priča motivirati mnoge. Gubitak posla joj je otvorio vrata ostvarenju dugo sanjanog sna. Ona je Vlasta Pastuović Aleksić.

Na fakultetu College of Visual Arts (Arthouse) u Ljubljani završila je preddiplomski, a potom i diplomski sveučilišni studij te stekla akademski naziv magistrice likovnih umjetnosti. Jednom tjedno vodi grupnu likovnu radionicu za odrasle i mlade, a individualne poduke održava prema dogovoru. Priprema učenike osmih razreda koji žele pristupiti prijemnom ispitu u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna.

Školske godine 2018./2019. na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, upisala je jednogodišnje dopunsko pedagoško-psihološko i didaktičko-metodično obrazovanje kojim se stječu odgovarajuće nastavničke kompetencije, a time i nastavnička licenca. Do diplome je dijeli samo još jedan ispit.

Slikarstvo joj je primarna djelatnost, izlaže skupno i samostalno.

Radite li sada ono što najviše volite ili ima nešto čime bi se radije bavili?

Vlasta: Od djetinjstva sam pokazivala sklonost za likovno izražavanje. Nažalost, nakon završene osnovne škole nisam upisala srednju umjetničku školu, a kasnije niti likovnu akademiju. Nakon završene srednje upravne škole, upisala sam se na Pravni fakultet. Od studija sam odustala na trećoj godini, a potom sam se zaposlila.

U to vrijeme intenzivno sam se počela baviti slikarstvom i keramikom.

Puno kasnije u svom životu, stjecajem određenih životnih okolnosti, otvorila mi se mogućnost studiranja slikarstva u Ljubljani čime sam zapravo ostvarila svoj dugo sanjani san. Odgovor na vaše pitanje jest – da, ja se bavim upravo onim za čime sam žudjela cijeli život i ne postoji ništa drugo čime bih se radije bavila.

Što najviše volite u poslu kojim se bavite? Koji su najveći izazovi?

Vlasta: Trenutno najviše uživam raditi s djecom osnovnoškolskog uzrasta. Djeca su mali dragulji i za mene je velika sreća otkrivati im svijet likovnih umjetnosti, gledati sjaj u njihovim očima i pratiti njihov likovni napredak.

Najveći mi je izazov kada na individualnu poduku crtanja i slikanja dođe dijete koje je prosječno što se tiče vještine crtanja, a želi se upisati u Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna.

Postoji li neka osoba koja je presudno utjecala na Vašu karijeru?

Vlasta: Često se sjetim svoje učiteljice keramike Višnje Markovinović (diplomirane slikarice i keramičarke) koja je radila u Centru za likovni odgoj grada Zagreba, u ulici Rokov perivoj 4, gdje sam 1989. krenula na tečaj keramike. Gospođa Markovinović danas ima 90 godina, ali i dalje u svom ateljeu slika i izrađuje umjetničku keramiku, sudjeluje na svim značajnijim skupnim izložbama slika i keramike, izlaže i samostalno, aktualna je predsjednica Umjetničkog vijeća Hrvatskog keramičarskog udruženja KERAMEIKON-a.

Ona je moj uzor nepresušne stvaralačke energije, izuzetne kreativnosti, zdravlja i dugovječnosti i uvijek je besprijekorno dotjerana. U budućnosti se vidim upravo takvom.

Koje je Vaše najveće postignuće i na što ste osobito ponosni?

Vlasta: Nakon što sam ostala bez posla (poduzeće u kojem sad radila otišlo je u stečaj) našla sam se na Zavodu za zapošljavanje. Taj užasan trenutak bio mi je polazišnom točkom da konačno okrenem drugi list u svom životu. Ne kaže se u narodu uzalud da „kada ti se jedna vrata zatvore, druga se širom otvore“. U mom slučaju to je zaista bilo tako. Bilo mi je jasno da je vjerojatnost zaposlenja za mene (s 40+ godina) vrlo mala. Shvatila sam kako mi je jedina opcija da se sama zaposlim.

Kako ništa nisam znala o vođenju poslovanja, najprije sam na jednom poslovnom učilištu u Zagrebu završila menadžment u malom poduzetništvu, potom diplomirala i magistrirala slikarstvo u Ljubljani. Kod Zavoda za zapošljavanje aplicirala sam za dodjelu sredstava male vrijednosti u cilju samozapošljavanja, koja su mi bila i odobrena, tako da sam 2016. registrirala obrt za umjetničko stvaralaštvo i podučavanje iz područja likovne kulture pod nazivom VLASTAART i od tada lagano plovim poduzetničkim vodama i održavam se na realnom tržištu. Jako sam ponosna na sebe što sam sve postigla, i to u relativno kratkom vremenu.

S obzirom na Vaš put, možete biti inspiracija mnogima. Nekako je uvriježeno mišljenje da je kada se pređe četrdeseta kasno za promjenu karijere. Što biste onima koji misle tako?

Vlasta: Vjerojatno bi neki rekli da je rečenica „Nikada nije kasno“, običan kliše. Ja se volim našaliti pa kažem da nam je svima životni vijek ograničen; putujemo od točke A do točke B. Rodimo se, živimo i umremo. Naš je odabir kako ćemo utrošiti vrijeme između točke A i točke B. Naša je odluka hoćemo li dati sve od sebe kako bismo ostvarili sebe i svojem životu dali smisao ili ćemo samo sjediti i čekati……

Vaše viđenje suvremene žene?

Vlasta: Živimo u društvu u kojem su žene dvostruko opterećene jer rade izvan kuće, ali i u kućanstvu. U tradicionalnom društvu kao što je naše, gdje postoji dominantan tip obiteljske organizacije koji od žene i dalje očekuje da zadrži svoju tradicionalnu ulogu koja podrazumijeva brigu oko djece, održavanje kućanstva i pripremu hrane, vidimo da je ženin život dvostruko opterećen.

Način na koji će žena izaći iz nametnutih joj okvira života i rada pretpostavlja u kolikoj mjeri će biti sposobna učiniti vlastite izbore. Nažalost, naše patrijarhalno društvo jako se opire ženskoj neovisnosti premda se deklarativno čini da nije tako. Moje mišljenje jest da postoji samo jedan ključ koji vodi do ženine suvremenosti (odnosno suverenosti), a to je obrazovanje i ekonomska neovisnost.

Što je po Vama ono što najviše koči žene u uspjehu/napretku?

Vlasta: Od prvih koraka koje napravimo kao male djevojčice odgajaju nas da budemo poslušne. Ne uče nas da budemo samosvjesne, kako bi se znale izboriti za sebe. Dječake se uči kako se osvaja svijet, a djevojčice se uči kako ostati uz ognjište. Na takav način stvaraju se temelji za svaki budući (poslovni, privatni) neuspjeh, nesigurnost i loše samopouzdanje.

Odgojene smo da nismo dovoljno dobre, da ne vrijedimo te da se ne isplati pokušavati ništa mijenjati, jer nas se ionako neće uvažiti. Veliki broj društvenih uređenja u svijetu podržava takav odgojni obrazac. Kada djevojčica odraste i postane ženom, nesvjesno je već preuzela takav obrazac ponašanja koji se kasnije jako teško mijenja. Naravno, zahvaljujući ženskom društvenom aktivizmu i snažnim poduzetnim ženama, iz dana u dan događaju se vidljive promjene na tom planu.

Što za Vas znači biti zdrava, sretna i uspješna, koji su prioriteti u Vašem životu?

Vlasta: Zdrava, sretna i uspješna žena jest ona žena koja slijedi svoje srce i svoj put, koja se brine o svom zdravlju, međusobnim odnosima, i ne odustaje od sebe i svog samoostvarenja pod bilo koju cijenu.

Što se tiče prioriteta u životu, ovdje bih navela teoriju hijerarhije ljudskih potreba čiji je začetnik američki psiholog i teoretičar ljudskih potencijala Abraham Maslow. Ta hijerarhija prikazana je kroz shemu/piramidu potreba; na dnu piramide nalaze se fiziološke potrebe, zatim slijedi potreba za sigurnošću, potom potreba za ljubavlju, onda potreba za poštovanjem i tek na vrhu piramide nalazi se potreba za samoostvarenjem.

Kako održavate tjelesnu aktivnost?

Vlasta: Gotovo svakodnevno odlazim u prirodu i pješačim oko pet kilometara. Kad su lijepi dani vozim bicikl. Dugo godina sam tri puta tjedno odlazila na gimnastiku za žene, ali zbog mog fleksibilnog radnog vremena više mi ne odgovaraju popodnevni termini.

Vodite li računa o zdravoj prehrani, što Vam je osobito važno?

Vlasta: Jako vodim računa o zdravoj prehrani. Bez doručka ne mogu zamisliti početak dana. To je mali obred koji počinje tako da navečer u vodu potopim chia sjemenke, samljevene sjemenke lana, samljevene orašaste plodove, sezam i grožđice (ili suhe šljive). Ujutro u tu smjesu dodam med i narezano sezonsko voće koje imam na raspolaganju (jabuke, kruške, banane, jagode…). To je energetska bomba koja održava sitost 4 do 5 sati, pospješuje rad metabolizma, a organizam snabdijeva omega 3 i 6 masnim kiselinama. Nikada ne kupujem gotovu niti prerađenu hranu. Kupujem svježe voće i povrće na tržnici. Držim se LCHF načina prehrane, kuham „po starinski“. Volim kuhati pekmeze od sezonskog voća i bez dodavanja konzervansa. Povremeno pečem kruh od cjelovitih žitarica i bez kvasca. Koristim dodatke prehrani kao što su: kelp alge, ulje crnog kima i natrijev askorbat. Nastojim što više boraviti na svježem zraku i suncu.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Vlasta: Volim odlaziti u prirodu. Volim fotografirati. Obožavam jednodnevne izlete, ali i dulja putovanja. Volim se naći s prijateljicama na kavici. Volim posjećivati izložbe, otići na kazališnu predstavu, koncert…. Dosta čitam. Živim u zgradi na 4. katu, u stanu s balkonom koji je moje dvorište, vrt i produljeni dnevni boravak, i svake godine jedva čekam proljeće da ga napunim lončanicama s cvijećem. Posao sadnje cvijeća psihički me odmara.

Da li bi voljeli promijeniti nešto u svome životu? Ako da, što bi to bilo?

Vlasta: Nalazim se tamo gdje sam oduvijek željela biti. Radim ono što volim i zadovoljna sam onime što imam. Nemam iracionalne žudnje da bih za dodatnu sreću trebala imati nešto što trenutno nemam.

S koje tri riječi bi Vas opisali prijatelji?

Vlasta: Uporna, vrijedna, kreativna.

Koji su Vaši životni snovi?

Vlasta: Kućica u prirodi s velikim cvjetnjakom i prostranim ateljeom prepunim dnevnog svjetla.

Što biste napravili kada bi na lutriji dobili veliki iznos novca? Koliko je po Vama novac presudan za sreću?

Vlasta: Svatko tko kaže da novac nije važan, sigurno ga ima jako puno. Sve što imamo moramo kupiti (platiti novcem); od hrane, odjeće, mjesta za stanovanje, pa do alata ili materijala za rad. Novac je odavno, sukladno društvenom dogovoru, ekvivalent našeg uloženog rada. Svi radimo za novac, a ne za pohvalu ili vreću pšenice. Naravno da novac nije i ne može biti mjerilo sreće, jer sreća se mjeri drugačijim kriterijima. Sociološka istraživanja koja su se bavila faktorom ljudske sreće kažu da nas tek nakon što zadovoljimo temeljne životne potrebe, novac više neće značajnije usrećiti.

Kad bih na lutriji dobila velik iznos novca, najprije bih ga položila u banku i onda si dala mjesec dana za razmišljanje što učiniti… Možda bih kupila neki napušteni dvorac, uredila ga i u njemu otvorila umjetničku školu. Otišla bih na neka daleka putovanja. Sigurna sam da bih uložila u nastavak svog obrazovanja. Osnovala bih zakladu za djecu slabog imovinskog stanja kako bi im se omogućilo školovanje.

Koji je Vaš omiljeni citat?

Vlasta: Na Učiteljskom fakultetu, predmet Opća i razvojna psihologija predavao nam je profesor Predrag Zarevski. Predavanja su mu bila jako zanimljiva, a ja pamtim jednu njegovu misao koja glasi otprilike ovako:

„Putevi preko livade ako se ne koriste, vrlo brzo zarastu u korov. Ista situacija je i s ljudskim mozgom; ako se ne koristi on zaraste tj. propada. Treba ulagati u mozak, odnosno stvarati kognitivne rezerve. Ako raspolažemo s velikim kognitivnim rezervama, a s godinama se dogodi da dio njih izgubimo, još uvijek će nam ostati dosta toga u našem rezervoaru. Ako nemamo rezervi, a s godinama se dogodi da veliki dio rezervi izgubimo, u tom slučaju neće nam ostati ništa ili vrlo malo.“

Vaša poruka svima nama?

Vlasta: Nikada ne odustajte od svojih snova. Ulažite u svoje znanje i svoje talente.

Foto: Vlasta Pastuović Aleksić, osobna arhiva
Pripremila: Marijana Glavaš