Maria Montessori je tijekom svog života razvila odgojno-obrazovnu metodu zasnovanu na pretpostavkama koju danas poznajemo kao Montessori pedagogiju ili odgojni pristup. Sve su se njezine zamisli pokazale točnima.

To su dokazali eksperimenti, znanstvene studije i otkrića koje je provela u različitim kulturama i zemljama na svim kontinentima, ali i suvremene spoznaje objavljene poslije njezine smrti. Njezina je metoda prošla i najteži test, test vremena, jer njezine ideje traju i danas. Prva je koja je postavila dijete u središte odgojno-obrazovnog procesa i začela ideje humanistički usmjerenog odgojnog principa.

Ideja Marie Montessori o posebnosti dječjeg upijajućeg uma, koji ima skrivene i konstruktivne mogućnosti da iz okoline apsorbira znanja bez pomoći odraslog pokazala se točnom tijekom njenog dugogodišnjeg rada s djecom u predškolskim ustanovama.

Dijete preuzima saznanja snažno, nesvjesno i bez ograničenja a ti utjecaji prodiru duboko u dječji um i oblikuju ga.

Postojanje “upijajućeg uma” Montessori uspoređuje s fotografskim aparatom. Poput fotoaparata, dječji um stvarno prenosi trenutak na fotografiju i bilježi posebnosti svijeta oko sebe. Slike najprije sprema u “tamu” nesvjesnog, a potom dolaze na “svjetlo” svijesti i tu ostaju zauvijek. Promatrajući djecu u igri primijetila je da se to događa u ranoj dobi, prema njenom mišljenju, najvažnijem razdoblju stvaralaštva, razvoja i rasta. Uspjela je uočiti te opisati taj fenomen u svojim radovima, a ideje je sažela u knjizi „Upijajući um“( La mente del bambino), objavljenoj 1949.godine.

Rano djetinjstvo Montessori smatra iznimnim i posebnim razdobljem razvoja. Na početku razvoja nema gotovo ničega, a onda se već u dobi od godinu dana raspoznaju prve crte osobnosti djeteta. Iako dojenče naizgled malo toga može, primjećuje sve što se oko njega događa, upija iz okoline i nesvjesno akumulira podatke brzo i s puno energije, a um mu je u tim trenucima poput male spužvice.

Montessori ističe da je rano djetinjstvo vrijeme najbogatije kreativnim potencijalima te je odsustvo djelovanja u tom razdoblju nenadoknadivo. Dijete posjeduje um sposoban doslovno upijati znanja što se može opažati praćenjem razvoja dječjeg materinjeg jezika, kojeg svako dijete nauči u najranijem djetinjstvu vođeno „unutarnjim učiteljem“. Priroda kao da daje prednost unutarnjim poticajima i motivima u djetetu nad utjecajem okoline.

Pritom samoizgrađujući um, spiralno slaže besprijekornu unutarnju psihičku strukturu, bez teškoća, dajući prednost unutarnjem duhu nad utjecajem okoline. Dijete apsorbira iz okruženja upravo ono što mu treba gradeći budućeg čovjeka. Tako nam dijete dokazuje da su već izgrađene njegove sposobnosti. Daje nam dokaz o veličanstvu ljudskog uma.

Upijajući um je vrlo snažan u ranom djetinjstvu. Do treće godine dijete je nesvjesni graditelj samog sebe, a od tada postaje svjestan tog građenja.

Posebnost upijanja podataka djeteta je u tome što je potpuno drugačije od učenja odraslog čovjeka. Naime odrasli pamte svjesno, sporo, ciljano, voljno, selektivno, racionalno i logično. To se uvijek događa parcijalno, u dijelovima, odnosno analitički da bi naposljetku saznanja spajali u cjelinu i to s naporom. Dijete nije ni svjesno da uči, jer to radi spontano i brzo, apsorbirajući poticaje svim osjetilima a izvore ne dijeli, već je upijeno znanje cjelovito.

Spontanost tog procesa najbolje se očituje u djetetovoj pripadnosti određenoj kulturi i svladavanju posebnosti društvene zajednice, obrascima mišljenja, osjećanja i djelovanja društva u kojem je rođeno. Upijajući kulturu u kojoj žive i koja je sastavni dio njihove sredine, izgrađuju se da bi toj mikrookolini pripadali i prilagodili joj se. Jedini čimbenik uspješnosti upijanja i usvajanja znanja je aktivnost samog djeteta, koju možemo potaknuti ili ju spriječiti.

Senzibilne faze

Djetetov um upija kroz faze posebne osjetljivosti koje Montessori naziva senzibilnim fazama. Riječ je o periodima posebne prijemčivosti koji određuju što je djetetu potrebno u kojem trenutku života. Dijete je prirodno programirano za prioritete prilikom apsorbiranja znanja. Zato je važno obratiti pažnju i pozorno pratiti kada je djetetu aktivna koja faza.Senzibilne faze djetetu daju impuls da zadovolji svoje potrebe i s lakoćom uči.

Montessori posebno naglašava važnost kretanja djeteta koje izravno povezuje s razvojem inteligencije. Pomoću kretanja dijete dolazi u kontakt s okolinom iz koje preuzima
i doživljava svojstva predmeta te tako dolazi do spoznaja kojima razvija svoju inteligenciju.

Maria Montessori je dokazala da dijete u senzibilnim fazama može upiti mnogo više, čak i osnove prirodnih znanosti, radosno, spontano i bez vidljivog napora. Tako je razvila ideju da obrazovanje može biti spontan proces koji bi se trebao oslanjati na unutarnju motivaciju. Također, obrazovanje bi se trebalo odvijati na osnovi iskustvenog učenja a ne suhoparnim ponavljanjem naučenog znanja bez dubljeg razumijevanja.

Dijete je mali čovjek kojem treba prostor da se slobodno razvija, bez ograničavanja, opterećivanja i pogrešnih postupaka odrasle osobe.

Vođeno unutarnjim programom, upit će iz okoline upravo ono što mu treba u određenoj fazi izgradnje uma, a odgojitelji i nastavnici trebaju biti poput „sluga što pomažu gospodaru“ u obavljanju „završnih radova“.

Montessori naglašava da je upijajući um delikatan pa se može i oštetiti pogrešnim obrazovnim metodama. Jer sposobnost upijanja je nesvjesna a izgrađene tvorbe neizbrisive. Dijete apsorbira sve utjecaje iz svoje okoline: akustične, vizualne, taktilne, kinestetičke, promatra i pamti socijalne odnose, neselektivno, odnosno neovisno o tome jesu li ti utjecaji pozitivni ili negativni. Vrlo je važno obratiti pozornost na to kakva je djetetova okolina jer ono što dijete iz nje zabilježi ostaje zauvijek u njegovom umu.

Stoga u razdoblju djetinjstva, odrasli imaju ključnu ulogu, ne mogu biti samo promatrači, već suradnici i podrška, jer riječ je izgradnji djetetove inteligencije, duhovnosti, karaktera i samosvijesti. Dijete je ono što gradi budućeg čovjeka, a prvih šest godina njegova života je dragocjeno i neponovljivo te mu upravo tada trebamo posvetiti posebnu, ali i adekvatnu pažnju. Montessori je često isticala zadaće obrazovanja i manjkavosti tadašnjeg školskog sustava koji nije prepoznao nužnost pravovremenog djelovanja na razvoj djeteta.

Maria Montessori je prva prepoznala fenomen dječjeg „upijajućeg uma“, promatrala i zapisala njegove osobitosti te razvila metodu koja je omogućila djeci da maksimalno iskoriste vlastite potencijale. Bila je stoljeće ispred znanstvenog potkrepljenja svojih teorija. Naglim razvojem neuroznanosti posljednjih desetljeća, sve je više studija koje dokazuju da je bila vizionar, i to ne samo u pedagoškom smislu već i na području medicinskih znanosti. Naime, 2006., Giacomo Rizzolati objavio je rad o otkriću zrcalnih neurona koji su vrlo važni u podupiranju Montessori teze o postojanju sposobnosti djece da uče promatrajući i upijajući iz okoline. Riječ je o neuronima bitnima za naše najsofisticiranije sposobnosti; jezik, empatiju i bol.

Knjigu “Upijajući um” (The Absorbent Mind) u kojem zorno objašnjava saznanja do kojih je došla i primjenu istih u radu s djecom Montesori je prvi put izdala prije 68 godina. Ideje koje u njoj iznosi su iznimno važne za razmjenu odgojno obrazovnih tekovina, ne samo zbog objašnjenja fenomena upijanja znanja, već zbog isticanja da je odgoj djeteta u ranom djetinjstvu izvor promjena. Dok nam to svima ne bude jasno i dok ne dođe do kvalitetnih promjena sustava obrazovanja, nećemo ni moći „izgraditi“ boljeg čovjeka ni bolje i kvalitetnije ljudsko društvo.

Autorica: Tamara Vrdoljak, dječji vrtić “Vrapče”