Kad sam došla, bila sam sama, u trokrevetnoj sobi. Plakala, gledala u zid i u strop, prazna, nisam morala ni s kim pričati, nikome se opravdavati, mogla sam šutjeti i biti čudna, i to je bilo u redu i prihvatljivo.

Nakon dva dana došla je cimerica, poremetila moje utočište. Ponašala sam se kao da je nema. Iako mi je isprva smetala, nastavila sam biti sama sa sobom i svojom šutnjom. Došla je i druga. Nakon dan ili dva, više se ne sjećam kako smo počele razgovarati. Pa doručak, ručak, večera. Otključaju ti vrata dva puta dnevno da odeš u hodnik po kavu. U 7 ujutro i u 5 popodne. Ako ne dođeš na vrijeme, nema kave.

Ispočetka nisam išla ni po kavu, samo sam ležala. Onda sam počela pričati s ostalima, pa sam išla s njima i u prostoriju u kojoj se smije pušiti jer, hajde da ne budem tako čudna, nekako su bile drugačije od mene, pa sam se ipak iz nekog razloga pokušala uklopiti. Da ne ispadne da sam uobražena i da nisu dovoljno dobre da bih bila s njima u društvu.

Doktorica je bila ok, i druga je isto bila ok. Očekivala sam da će sa mnom pričati, da ću dobiti pomoć i izaći ozdravljena. Razgovora je bilo premalo. Nekoliko puta je bio nekakav skupni razgovor gdje smo sjedile u krugu na stolicama, pa se razgovaralo, slično kao u filmovima – oni anonimni alkoholičari i slično. Dobivala sam terapiju, ne znam kakvu, nisu mi rekli. S vremenom mi je bilo bolje.

Puno je divnih doktora kojima je stalo, ali ima i onih drugih…

U bolnici sam bila desetak dana. Kad sam izašla, neko vrijeme sam se osjećala bolje, ali to je kratko trajalo. Ubrzo mi je opet bilo loše. Srećom, taj dan sam imala termin kod doktorice koja mi je dodijeljena nakon što sam izašla iz bolnice. Kod nje sam do tada bila samo na tri tretmana i nije me stigla upoznati, nije stigla ući u moj problem. Na prvi termin sam došla puna nade, na drugi sam zbog gužvi zakasnila, na treći je ona zakasnila, pojavila se nakon 20 minuta sa šalicom čaja u ruci. Vjerojatno mi je htjela dati lekciju iz kašnjenja.

I danas smatram da to od nje nije bilo lijepo. Ona, koja bi trebala razumjeti, jer joj je to posao, koja mi treba pomoći, a ne kažnjavati me. Ako zakasniš ili ako doktorica zakasni, tvoje vrijeme se ne produžuje. Došla sam na sljedeći termin, trebala mi je kao Sahari voda. Sjedila sam i čekala da dođe. Nakon 20 minuta spremačica je rekla da je doktorica morala otići doma iz privatnih razloga. Svijet mi se srušio.

Došao je i taj dan

Dogovorila sam novi termin na šalteru i otišla doma. Došao je i taj dan, najvažniji dan u mom životu. Bila sam jako loše, trebala mi je ko ozeblom sunce, sjedila sam u čekaonici i čekala da dođe. Kasni, ok možda je zauzeta, možda je zaboravila, sjetit će se, možda me opet kažnjava. Ne smijem je tražiti po odjelu jer će se možda naljutiti, a ne smijem je naljutiti. Spremačica radi svoj posao i vidi da sjedim i čekam. Nakon nekog vremena priđe mi i pita koga čekam i saznam da je doktorica na godišnjem. Kao da me grom pogodio. Na godišnjem? Pa kako? Pa nitko mi nije javio. Trebam termin. Trebam je.

Očajna odem na šalter, žene na šalteru su bile ok, one su uvijek ok, kao da razumiju. Ne gledaju te kao niže biće. Zamolim za sljedeći termin. Ponudili su mi termin za 3 tjedna, jer termin možeš dobiti svaka 3 tjedna.

3 minute, samo 3 minute

Odem na odjel u želji da mi dodjele doktoricu koja dolazi na posao i koja me neće kažnjavati. Pozvonim, vrata mi otvori najneljubaznija sestra od svih koje su na odjelu, pogleda me s visoka.
„Molim Vas, mogu li na 3 minute vidjeti doktoricu?“
„Imate li termin?“
„Ne, trebam je na 3 minute.“
„Dođite u 3!“
„Zašto u 3, sad je 10, trebam je samo 3 minute?“
„Mi imamo svoje rasporede, dođite u 3.“

Ja mislim da bi me doktorica primila da je znala da je trebam, jer bila je ok. Ali sestra ne da. Čuvarica odjela ne da. Ona je normalna, ja nisam. Ona ima tu moć da me ne pusti. Ona ima tu moć da mi zatvori vrata pred nosom i uskrati mi pomoć koja mi jako treba. Bez obzira što vidi koliko sam očajna, bez obzira što zna da sam prije par mjeseci ležala na odjelu. „Ne može. Dođite u 3.“

Odem dolje na hitnu. Tamo gdje sam došla prvi put, onda kad su me zadržali u bolnici. Na prijemu je gospodin u bijeloj kuti. Objasnim mu situaciju na što jasno kaže: „Ne može. Imate dodijeljenog doktora, on vas vodi, on je upućen u vaš slučaj i nema smisla da razgovarate s nekim drugim tko nije upućen.“
„Ali nisam dobro. Zaista mi je jako loše.“
„Ne može.“

Rekla bih da poneki od čuvara u bijelim kutama, koji imaju moć nad nama koji se borimo da preživimo dan dok oni žive svoje normalne živote, nisu dostojni te bijele kute.

Otišla sam doma. Ne sjećam se ostatka dana.

Kako sam uopće dospjela u bolnicu?

Nekoliko mjeseci prije toga mi se nagomilalo svega, bila sam jako, jako loše. Tri dana sam plakala, bila očajna, i ne znam opisati kako sam se osjećala, ali bilo je strašno. Onda sam nazvala svoju doktoricu opće prakse da mi da nešto za smirenje jer se raspadam, da se malo saberem, da lakše izdržim vrijeme dok si tražim nekog psihologa, i dok čekam da dobijem termin. Bila je na godišnjem.

Nazvala sam telefon za krizna stanja u jednoj bolnici, da popričam s nekim doktorom. Ali ne spadam u tu bolnicu, nazovite ovu drugu.

Ok, nazovem, kaže, dođite. Deset minuta kasnije sjedam u auto i dolazim tamo. Upišu me na šalteru i kažu, čekajte. Ok, uđite kod doktorice. Doktorica je bila super, saslušala me, izgledalo je kao da me razumije. Ne sjećam se razgovora, nemam pojma ni što sam ja njoj rekla, ni što je ona meni rekla, samo znam da mi je bilo mrvicu lakše jer, eto, ona je stručna, ona će mi pomoći. I sjećam se njene blagosti i izraza lica na kojem sam vidjela suosjećanje, zabrinutost i razumijevanje.

Rekla mi je: “Biste li vi ostali malo kod nas na odjelu?”
“Kako na odjelu. Ne mogu. Moram raditi, imam doma dijete, imam obaveza, ne mogu ne biti doma i ne obavljati obaveze. Moram biti doma, moram raditi jer me trebaju.”
“Samo na nekoliko dana. Kad je osoba suicidalna, trebali bi je zadržati na par dana, jer ako se nešto desi, mi smo onda krivi.” Objasnila mi je to na lijep način. Razmišljala sam, što će biti doma, sin bude sam, ne mogu samo tako ostati u bolnici, nisam ništa organizirala da može biti doma bez mene jer je pramali da bude doma sam. Morala bih angažirati mamu ili bivšeg muža. Ali ne želim da ova divna doktorica bude odgovorna ako se raspadnem do kraja.

Ok, ostat ću

Autorica: anonimna čitateljica

Serijal “Iz dnevnika depresivne žene”:

1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
6. Depresija u božićno vrijeme
7. Nepobjedivi heroj je u meni
8. Život u pratnji depresije
9. Depresija i debljanje, kombinacija koju ne želite
10. Načini borbe s depresijom iz mog osobnog iskustva
11. Imaš li pravo na depresiju?
12. Svjesna sam zapravo svega

Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.