Zvuči malo paradoksalno pošto se trening i fitnes najviše upotrebljavaju u kontekstu sagorijevanja kalorija i mršavljenja.
Ponekad se taj trening koristi kao kazna za nešto što smo pojeli, a „nismo smjeli“. Kao ona četiri komada bakine mađarice kojima nismo mogli odoljeti. Fitnesom se bavim već 12 godina. Imala sam period u kojem mi je trening služio kao „kazna“ za ono što sam pojela, a nisam smjela – hranu koja nije dobra. Dok ovo čitate voljela bih da imate na umu da je fitnes industrija samo industrija kojoj je kao i svim ostalim industrijama cilj profit. Pod krinkom zdravlja prodaju dijete i režime treninga koje obećavaju da će nas za 30-60 dana pretvoriti u super modele. A to je nemoguće. Znate zašto? Jer mi već jesmo super modeli. Točno takvi kakvi jesmo u svojim zdravim i pokretnim tijelima kroz koje živimo ovaj život i sve njegove ljepote.
Fitnes industrija me preko raznoraznih kanala djelovanja (kao što su treneri, plaćeni influenceri) uvjerila da se hrana dijeli na dobru i lošu. Da ako pojedem kolač, bučnicu ili pastu nisam dobro jela i moram odraditi pošten trening da se to potroši, jer sam inače loša vježbačica odnosno trenerica. Prodali su mi priču o „cheat dayu“ kao što su je prodali milijunima ljudi koji su je vjerno prakticirali jer su mislili da je to ispravan i zdrav način.
Lako se upadne u toksičan krug
Kada počnete živjeti u uvjerenju i osjećati krivnju zbog hrane koju ste pojeli, to što ste pojeli više nije hrana već teret kojega se morate riješiti. Stvaraju se negativne emocije, misli i nagon za poništavanjem tih „loših kalorija“ koje smo unijeli u sebe.
Tako su mi treninzi postali kazna za ono što sam „krivo“ pojela. S vremenom mi se stvorila averzija prema treningu jer moje omiljeno trčanje nije bilo više trčanje, već način da bi se potrošile kalorije. Nestao je gušt. Odlazak u teretanu nije više bio veselje, već kalkulacija koliko vježbi, serija i ponavljanja moram odraditi da bi potrošila ono što sam pojela.
Lako se upadne u taj toksičan krug. Najgore od svega je što se glavni motiv cijele priče gubi.
A to je da budemo zdravi.
Nećemo biti zdravi ako nam je trening kazna i ako kolač gledamo kao neprijatelja.
Kako je onda došlo od treninga po kazni do najboljeg self-care rituala?
Moje tijelo je reklo stop. Ozljede, poremećaj rada metabolizam natjerali su me da stanem na silu i naučim se biti nježna prema sebi i svom tijelu. Trebalo mi je vremena da shvatim da ne postoji loša hrana, da TRENING NIJE KAZNA, VEĆ NEŠTO ŠTO MOM TIJELU TREBA, NEŠTO ŠTO MENI TREBA DA SE OSJEĆAM DOBRO.
Naučila sam da je ponekad najbolji onaj trening koji se ne odradi. Da ne treba 15 vježbi po 20 ponavljanja i 5 serija da bi bila fit i zdrava.
ŽIVIMO KROZ POKRET. Hodamo, ustajemo, padamo, trčimo, grlimo, pomažemo, radimo, kuhamo, ljubimo…
Vježbanje kao najbolji self-care ritual znači da u aktivnost idete NJEŽNO, s NAMJEROM da učinite nešto dobro svome tijelu i sebi. Da nemate u mislima koliko čučnjeva treba napraviti da bi se „poništile“ bakine mađarice kojima ste zasladili život i srce.
Budite nježni prema sebi.
Povezano: Vježbanje vani, po zimi? Zašto ne? Ali imajte na umu ove sigurnosne savjete!
