U prošloj kolumni dala sam vam prijedlog da pišemo o intimnim odnosima. Mogu reći da sam bila oduševljena povratnom reakcijom i nadala sam se da ćete mi dati dovoljno materijala da napišem barem 5 kolumni, ali na žalost, niti jedna od priča koje sam čula nije u meni probudila želju za pisanjem.

Možda zato što su te priče već viđene… ili sam već čula za takve situacije… ili sam ja jednostavno konzerva. Ali, imam ja jednu priču za vas.

Četvrtak kasno popodne. Trudim se svim silama da iz sebe izbacim kolumnu na ovu temu, ali jednostavno, priča mi ne sjeda i gotovo. Zvoni telefon. S druge strane, poznati glas:

– Ej mrvica, kaj delaš?
– Evo trudim se.
– Nemoj trudna ostati! – kaže ona podrugljivo.
– Ni mrtva.
– Kaj ti delaš?
– Evo idem na Jarun rolati. Ideš sa mnom?
– Molim? Ja rolati? Kaj si ti na glavu opala?
– Ma ne. Pravi mi društvo do tamo i nazad. Iskrcam te na terasu nekog kafića tamo dok ja rolam, a ti zuji.
– Pa i mogla bi. Treba mi inspiracija.

Nedugo nakon toga sjedile smo u njezinom Škodilaku i jurili put Jaruna. Naravno i ona je imala neku sexy priču za mene, ali nisam ni trepnula. Budući da ja uvijek sa sobom nosim bilježnicu za svaki slučaj, ako me pukne inspiracija, tako sam je i sada izvadila iz ruksaka u nadi da ću imati nešto zapisati od njezinih riječi, ali ne. Ništa. Prazno.

Došle smo do Jaruna. Nisam dugo bila tamo, ali uvijek kad sam došla prisjetila bi se ludih dana mladosti koje sam tamo provodila. Najluđa ljeta bila su na Jarunu. Pogotovo za nas, ratne tinajdžere onih 90-tih.

I tako, došavši na Jarun, ona je nataknula svoje role i krenula u prvi krug oko oba jezera. Bilo je već prohladno, i ja sam izvukla svoj duksić iz ruksaka, naručila kavu i zagledala se u mirnu površinu Jarunskog jezera pitajući se i danas je li legenda o Juri Jarunskom istinita ili ne.

Mjesec se probijao kroz oblake i davao cijeloj slici pomalo mističnu notu. Pokoji rijetki prolaznik duž pješačke staze uz veliko jezero ponekad bi stao i zagledao se u daljinu, okupljen svojim problemima, pričama i možda demonima u glavi. Ja sam za svaki slučaj izvadila svoju bilježnicu u nadi da će me možda posjetiti gospođa Muza.

Tomislav, profesionalac u svom poslu

Na terasi kafića oko mene bilo je nekoliko ljudi, ali nisam baš obraćala pažnju na njih jer sam došla u potrazi za inspiracijom. Mir mog razmišljanja i koncentracije prekinuo je zvuk mobitela. Javila sam se.

– Pa gdje si ti? – pitala je zabrinuto moja draga susjeda koja je „naletila“ na kavu kod mene doma i poljubila vrata.
– Na Jarunu, tražim inspiraciju… – rekla sam pomalo razočarano jer sam i ja htjela piti kavu s njom.
– Kakvu inspiraciju sad? Opet kolumne ili možda napokon knjiga?? – upitala me znatiželjno.
– Za one kolumne o seksiću. Majke mi, kao da mi je netko ugasio maštu. Utapam se ženo u vlastitoj nemoći. Ja to ne mogu. – priznala sam tužnog glasa.

Priznati ću da sam i knedlu progutala samo da ne zaplačem. Pa je l’ moguće da mi je to toliko nevažno i neinteresantno postalo… Živote robijo…

– Ajde ne drami, doći će. Opusti se i ne brini. – rekla je moja susjeda utješnim glasom.

Prekinule smo razgovor i ja sam u trenu shvatila da je na terasi kafića nastala tišina i da su sve oči uperene u mene. Situacija. Dakle, zbog ovog lockdowna se još nisam prilagodila, tj. zaboravila sam kako se treba ponašati na javnim površinama i kojom jačinom glasa razgovarati na mobitel. Nije smiješno. To sam ja. Otvorena i lajava… No dobro, malo je smiješno.

Očito su svi na terasi čuli moje brige, a nekima je to bilo toliko zabavno da su s podsmjehom komentirali gledajući u mene. Uši su mi se zacrvenile i nisam znala gdje bih pogledala, pa sam okrenula glavu na drugu stranu. Nažalost, i s te strane je bio stol. Za njim je sjedio neki lik kojeg nisam prije primijetila, ali ni čudno, jer ja rijetko primjećujem ljude oko sebe. Osim ako nisu baš upadljivi ili glasni.

Pogledi su nam se sreli, meni su se uši zacrvenile i momentalno sam spustila glavu i potegnula za bilježnicom. Mobitel u jednoj ruci, bilježnica u drugoj, a ja gledam u svoja koljena. Bože, pa koliko ti je godina ženo?? Trgni se. Ostavila sam stvari na stolu, prekrižila nogu preko noge i pogledala crvenih ušiju ponovno u površinu Jarunskog jezera.

– Pišeš kolumne? – pitao je tiho glas muškarca od kojeg se uši još jače crvene.
– Da. – odgovorila sam ne skrećući pogleda s jezera.
– I nemaš inspiracije?
– Ne. – odgovorila sam tugaljivo i kratko jer se nisam htjela upuštati u raspravu sa strancem o ovoj temi.
– Možda ti ja mogu pomoći, ali to će te koštati. – rekao je još tišim glasom.

Sad su mi i uši i obrazi i vrat i nos bili crveni. Neugodnjak žešći. Ne znam ja u ovakvim situacijama ostati skulirana.

– Ne hvala. Ne treba mi pomoć, a pogotovo ne takva da platim nekom drugom da mi puni glavu pričama o kojima bi ja trebala pisati.
Znam, bahata sam. A što ću, kad gospođi Bahatić u meni malo treba da se probudi. Ona se budi uglavnom u obrambene svrhe, kao što je ova bila.
– Ok. Oprosti što sam smetao. Nisam te htio uvrijediti. Opraštaš? – pitao me dovoljno glasno da je ostatak ekipe na terasi ponovno gledao u mom smjeru.
– Opraštam. – rekla sam uzevši bilježnicu u ruke. I počela sam pisati nešto bez veze.

Nakon nekoliko trenutaka na terasi kafića se ukazala žena mojih godina, lijepo obučena s friškom frizurom, hodajući na oblaku parfema koji ju je okruživao.

Muškarac od kojeg se uši crvene je ustao, sa širokim osmjehom ponudio joj je da sjedne za njegov stol i dok se vraćao na svoju stolicu šapnuo mi je u prolazu: „Slušaj sad ovo.“

– Nisam bila sigurna hoću li doći. Nikad nisam radila ovako nešto i malo mi je neugodno. Zapravo, jako mi je neugodno. – rekla je lijepa žena tihim glasom pokušavajući se što ugodnije namjestiti na stolici.
– Ne brini. Samo se opusti i uživaj. Neće ti biti žao. Ipak, ja sam profesionalac i uživam raditi svoj posao.

Zinula sam ko viljuškar. Vilica mi je opala na koljena. Osvrnula sam se oko sebe u strahu da je negdje neka kamera i da se sve ovo snima, jer pobogu, pa nismo na setu nekog filma nego na Jarunu. U kafiću.

– Hvala ti na diskreciji. Nadam se da će tako i ostati. Sandra kaže da ti se uvijek rado vraća. Znaš, ona je uz tebe druga žena.

Ček stani… tko je Sadra?… kakva druga žena? diskrecija – čemu?…
Ma ne, ja maštam. Probudi se Nevena. Pa što ti ovaj Jarunski zrak čini. Pukla si.

I dok sam ja tako sama sebe štipala ne bi li shvatila što se dešava, njih dvoje su ustali i krenuli prema parkiralištu, on mi je neprimjetno dao svoju vizit kartu, a moja rolerica je sva mokra uletjela na terasu kafića i jedva hvatajući zrak rekla:
– Ebote koja vožnja! Idemo sutra opet?? – puna adrenalina, uzbuđeno je pitala ispijajući zadnju kap vode koja je bila u čaši na stolu.
– Aha. – odgovorila sam kratko.

Na vizitki je pisalo Tomislav i neki broj mobitela, a na poleđini nadopisano rukom: 1. kava gratis i 😊
I tako. Krenulo je.

Voli Vas Vaša Nevena

Povezano: Menopauza i kako se ONI nose s njom