Nedavno sam u bila u jednom društvu koje je bilo dosta šaroliko. Razgovaralo se o raznim temama i u jednom trenutku je priča krenula o prometu i biciklistima…
Ljude živciraju biciklisti, kako brzo voze, kako ne silaze na pješačkom, kako ne gledaju semafor, kako nisu osvijetljeni, … i tako dalje, a ljudi koji su sudjelovali u razgovoru su klimali glavom s odobravanjem.
Gospodina do mene je posebno uzrujalo što ne pogledaju ni lijevo ni desno na semaforu, nego “samo projure” i kaže: “Svi to rade.”
U jednoj drugoj situaciji se ekipa raspričala o tome kako se ti vozači ne pridržavaju prometnih pravila i znakova, te kako je najgore to što se parkiraju na nogostupu, na travi.
Pogađate, komentar je bio “Svi to rade”.
Mogu razumjeti ljude iz ove dvije gornje situacije koji su s pravom ljuti na ponašanje nekih pojedinaca u prometu. No, nije na mjestu izjava da to svi rade.
Jer ne rade.
No, malo mi je više zasmetalo zapravo ponašanje koje opisuju ljudi u oba razgovora.
Jer, činjenica je da neki biciklisti jure preko pješačkog ne pogledavši ni lijevo ni desno. Kao što je činjenica da neki vozači svoje automobile parkiraju i na mnogo maštovitijim mjestima, nego što je to gore spomenuto.
Zašto to rade?
Svi smo nekad odsutni. Razloga za to može biti jako puno. Ne opravdavam ničije ponašanje, ali ovaj biciklist koji projuri preko pješačkog bez gledanja može biti pred ispit, neispavan, imati doma nekog bolesnog, možda kasni na posao, … svi smo nekad odsutni. I ne hodamo u tuđim cipelama, pa ne znamo koje probleme netko u svom životu ima.
Mene puno više brine što imaju slušalice na ušima. To znači da su sebi oduzeli jedno osjetilo koliko god tiha bila muzika koju slušaju, a često je upravo suprotno – iznimno je glasna.
Kada imaju slušalice na ušima, puno je lakše napraviti neki potez koji može ugroziti ostale sudionike u prometu, pa i načiniti im štetu. Na kraju, oni koji nose slušalice – ugrožavaju i svoju vlastitu sigurnost. Puno sam puta viknula za biciklistom “pazi auto!” ili “pazi tramvaj” jer oni naprosto nisu svjesni gdje se nalaze!
Kod vozila koje se parkira na nogostupu, zagradi prolaz ili nešto slično, teže je naći opravdanje nego kod bicikliste koji je projurio preko pješačkog.
Jednako smeta, ali nekako nije isto.
Prema onome što ja imam priliku vidjeti, većina tih vozača je u obližnjem dućanu, čeka nekoga tko dolazi s puta, ispraća nekoga, kupuje cigarete, nerijetko i ispija kavu u susjednom kafiću.
Zanimljiv je fenomen kršenje pravila. Ne samo prometnih, nego i zdravorazumskih i onih „kućnoodgojskih“.
Zaista, treba li nam zakon koji nam zabranjuje parkiranje na pješačkom prijelazu? Na nogostupu? Prolazak kroz crveno?
Ili zakon koji će nam reći da nismo sami u svijetu i da trebamo misliti i na druge ljude. Da trebamo znati da se sve što napravimo u nekom trenutku u životu vrati počinitelju. Koliko god mali i beznačajan čin bio.
Autorica: Darinka Bertović
Trener osobnog razvoja i terapeut
