Nakon ove kolumne, likovat će dečki, ali ja više jednostavno ne mogu šutjeti. Dakle, unatoč činjenici da se više od 20 godina družim s vozačicama i vozačima koji nastupaju na sustavim automobilističkim natjecanjima, ja i dalje nemam dovoljno materijala da mogu reći da su žene dobri vozači.

Ajmo priča

Slinavo jesenje jutro. Srijeda. Dani ni vrit ni mimo. Iako je prepolovljen radni tjedan, ja se i dalje vučem kao kišna glista na asfaltu i dolazim do svog starog tandrkala kojeg sam sinoć osobno, kao i uvijek, sparkirala na „guzicu“. Tako mi je lakše ujutro izaći s parkinga, a i inače se tako parkiram. Nije to neka vještina, to je navika. Prilazim mu sa suvozačeve strane ni ne naslućujući što me čeka s vozačke strane. Čujem korake iza sebe. Susjed Pero.

– Jutro..kaj, vučemo se malo, a?

– Jutro Pero…vučem se…svega mi, ako ovo sivilo ne prestane, prošvikat ću.

– A nisi već? Onda si dobra. – s osmjehom mi odgovara susjed i nastavlja: Idem vidjet kak’ je ona moja parkirala. Došla je noćas u neko doba i sve me strah da nije uneredila auto kao što je uneredila sebe. Ne znam ni di je parkirala…

– Ajde idi…ja sam tu. – pokazujući prstom prema mojoj najdražoj kanti. 360 somova kilometara, dostavno vozilo u kojem samo što nema mladih majmuna, ali služi svrsi. To je za mene auto. Prijevozno sredstvo od točke A do točke B. Mjesto gdje slušam glazbu koja meni paše, gdje pjevam iz sveg grla dok me ljudi iz susjednih automobila gledaju u čudu. Moj Caddy.

Dolazim s vozačeve strane i padne mi mrak na oči. Nemrem ući u auto. A zašto? Pa zato što je neki biser parkirao svoj auto na 5 cm od mene i to isto na guzicu.

– E, ovo može samo baba! – rekla sam na glas, psujući u sebi.

– U pravu si, suseda – moja baba! Gle kak’ ga je na dlaku utjerala! – rekao je smijući se od srca susjed Pero.

Moram li vam išta više od toga reći? Dan je upravo postao još siviji jer on ne zna gdje njegova baba sprema ključeva od auta, a i žuri mu se na posao i ne stigne doma. I kaj sad?

A niš. Otvoriš suvozačeva vrata i nađeš načina provući se na vozačevo mjesto, u haljini, ispod koje imaš najlonke koje su pukle i očicu si baš prije 5 minuta u zadnji čas zaustavljala lakom za nokte da ne proviri ispod koljena. I tak plaziš po autu, isporučuješ majkojebe znanima i neznanima i napokon kreneš, kadli već na prvom semaforu, opet neka situacija.

Zamagljene šajbe

Ispred mene neka mala Kia, sa zamagljenim šajbama. Pa dobro, jel’ toliko problem obrisati šajbe prije kretanja? Pa auto se ionako mora zagrijati malo prije nego kreneš u vožnju. Moraš i po haubi roknut šakom da iz nje pobjegne neka životinjica koja možda spava unutra i tak… A vi to ne radite? Onda sam ja fakat pacijent. No vratimo se mi na zamagljenu Kiu. Vidim, za volanom, opet baba.

Kako znam? Pa eto po frizuri koja je 3 put veća od njezine glave. Teško da bi neki muški tak natapiran hodao okolo, ali danas, ništa nije čudno. Upali se zeleno da možemo krenuti, ali ona ne kreće. Zašto? Pa gospođa si maže trepavice, briše šajbice rukama i traži lokalnu radio postaju da se požali kak je magla i kak ona niš ne vidi. Preuveličavam? Možda malo, ali tako je meni to izgledalo. I ja nervozna – potrubim, i šta dobijem? Niš. Nije čula od buke u autu. O sunce ti slinavo, pa zar ću još jedan semafor propustiti?? I nisam, eto prošla sam u zadnji čas kroz žuto. Obišla sam ju prvom prilikom i krenula prema poslu.

Čuvaj se baba na cesti

Na pol puta do posla penjem se na obilaznicu da zaobiđem poznatu gužvu u Buzinu, kad tamo nailazim na dva auta koja se voze usporedno i očito da vozači razgovaraju kroz otvorene prozore. Možda se netko izgubio, ok…. Na žalost nije. Njih dvije su se u vožnji nešto dogovarale i nakon cca 300 m takve vožnje poslale si pusu i razdvojile se.

Pojačala sam glazbu u svojoj staroj kanti da sama sebe ne slušam kak „brojim“ i napokon došla na odredište. Sparkirala sam se na rikverc, opalila branikom stupić i rekla sama sebi: “A jesi baba.”

Na parkiralištu je jedna mama pažljivo vezala klince u auto sjedalice, ljubila ih prije nego je zatvorila vrata i kad je sjela za volan, vezala se, provjerila retrovizore, još jednu pusu poslala klincima koji su ju gledali u retrovizoru, i polako krenula svojim putem.

Sretno teta, pomislila sam. Čuvaj se baba na cesti.

Osobno sam i ja nekad divljala po cesti i vozila se kao da me neko lovi. Imala sam tešku nogu na gasu i često sam umorna sjedala za volan. Ali, nikad nisam radila ovakve gluposti kakve danas viđam u prometu. Istina, nisam ni najsretnija kad vidim da netko piše poruke i vozi, ili kad vidim ispred sebe Reno 4 ili Ladaru, a vozi ju deda sa šeširom iz kojeg viri fazanovo pero… znam da su to potencijalne opasnosti. Opasnosti i distrakcija u vožnji ima i previše. Neki dan sam se zabuljila u reklamu koja je postavljena na kraju mosta gdje sam trebala skrenuti desno, ali nisam jer sam gledala u neki CK poster, toples lik s keramikom na trbuhu. Dakle, nepotrebna distrakcija u vožnji.

Danas kad vozim, na žalost vozim automatski. Ne razmišljam previše. Ponekad mi se zna desiti da uopće ne znam kako sam do posla došla. A to nije dobro. Nikako.

Zato evo, apeliram i na vozačice i vozače, čuvajte sebe, tako ćete čuvati i druge. I MOLIM VAS – bez šminkanja za volanom. Ovo ide za oba spola jer sam neki dan vidjela maskaru za muškarce, i smučilo mi se.

Ali o tome ćemo u jednom od idućih piskaranja.

Do tada, vozite se sigurno i poštujte sve sudionike u prometu.

Voli Vas Vaša baba Nena.