Ima nas stvarno svakakvih, i srećom, nismo svi isti
Zamislite samo da su članovi vaše uže obitelji svi kao Vi osobno. Pa s kim bi se čovjek mogao normalno porazgovarati ili posvaditi? Ne znam kako vi gledate na to, ali još jedna Nevena u prostoriji za mene bi bila prejak udarac.
Imam prijateljicu koja je rođena isti dan kao ja i moram reći da mi kod nje smeta sve što mi smeta na meni samoj. A toga ima puno. Bez obzira na to, ja znam da je ona brižna i lajava, a to su dvije karakteristike koje volim na sebi, pa eto, zato volim i nju. Nas dvije u prostoriji bez alkohola možemo izdržati cca 30 minuta i onda postaje napeto. Jako. Pa se zato ne dovodimo u situaciju da se nalazimo bez neke skrivene boce. A što se onda dešava, nemam pojma, jer ja ne pijem…
U današnje vrijeme sve je više osjetljivih ljudi. To je i razumljivo s obzirom na situaciju, jer da nismo takvi, bili bi roboti. Emocije su nam presložene, egzistencija ugrožena, sloboda kretanja ograničena, i ono što se dešava jest da imamo vremena gledati u sebe. Nije to lijepa slika često, ali nužno je i to vidjeti.
Ja sam unazad 5 godina sebe jako svjesna i prihvatila sam se takvu kakva jesam. Istina, voljela bih da sam malo više žensko, a ne da sam najsretnija u trenirci i s punđom na vrh glave, jer tako pokazujem „krivi“ primjer nećakinji i sinu. Moja nećakinja srećom ima mater za uzor, a i baku. Moja mama i sestra se nikad ne bi ovako opustile kao ja. One su stvarno oličenje ženstvenosti, kao i moja sestrična koja stalno vodi računa da joj je karmin/ruž uredan.
Volim ja i takve, i okupljam ih oko sebe čisto da se prisjetim kako je to biti žena. Možda jednog dana, kad moje oluje prođu, i ja odlučim ponovno biti ženska za pogledati, ali dalek je put do tamo.
I kad ste osoba koja je sebe prihvatila i koja je sebe svjesna, onda bez problema prihvatite kritiku ili komentar. Ja sam takva da i vratim. Ali ne vraćam nježno, nego sarkastično, što često zna biti okrutno nekome tko je osjetljiv/uvredljiv/ ili tko sebe nije prihvatio. Teško je naći za prijateljicu drugu žensku osobu koja tako isto funkcionira. Ali, ja sam izgleda imala sreću i naletjela na nju nedavno, iako se susrećemo već godinama.
Prijateljica i ja
Od kad su otvorili terase kafića, nas dvije znamo sjediti satima i pričati o svačemu ne primjećujući kako nam vrijeme prolazi. Ima trenutaka i kad samo sjedimo i gledamo jorgovan kako cvjeta. Ili promatramo ljude oko sebe. Dobro, ona ne, jer jednostavno to nije u njezinom kodu zapisano, ali treniram je nadi da će se popraviti…
Pa kako da komentiramo nekog, ako ona uopće nije svjesna da taj netko postoji. Budući da je ona par godina starija od mene, često je predmet sprdnje i ta njezina „starost“. I ona to odlično podnosi, unatoč činjenici da ću ja u njezine godine doći, a ona u moje nikada, zato što ona kaže da je u mojim godinama bila i da joj je bilo bolje nego meni sada. Eto, i tu me skrka, ali ne ostajem ja dužna.
Neki dan je komunikacija preko poruka išla ovako, a krenula je ona:
– Hajde na kavu?
– Ma kud?
– Pa kod svoje najdraže susjede (misleći pri tome na sebe, naravno)
– Ali ona radi popodne (baš sam otrovna, je l’?)
– Odgovor je bio emotikon – facepalm
– Aj dođem, ali neću dugo. Imam Zoom u 7.
– Što misliš do 7 ostati? Do pol 7 može… – i tako mi je vratila lopticu
Ne moram vam reći da sam na kavi bila na štoperici, ali sam zbog dobrog ponašanja dobila dodatno vrijeme za druženje.
Eto. U vremenu kad cijela planeta odlazi na kvasinu, kad se ljudi svađaju oko nijanse sive boje, kad ne vidimo budućnost za našu djecu, kad vrane po Teksasu lete i rade prizore iz Hičkokovog filma, ja budem blagoslovljena s babetinom koja me razumije.
Imate li vi takvih istomišljenika sarkastičnih?
Ne zanimaju me oni što bi s vama držali parole na skupovima ili lajkali vaše slike po fejsu i tapšali vas po ramenu….jer često, oni nisu ona prava ekipa. Ova meni ništa ne lajka, ali sve čita…
I naravno da sam joj prije objave poslala kolumnu da pročita i znate koji je bio komentar?
– Babuskara ti u … (ostat ću dama, pa neću završiti rečenicu)
Zanimaju me ovi koji vas poznaju u dušu i znaju kad i kako ubosti živac, ali da se ne uvrijedite…
Možda je to nešto što se može naučiti ili se s time rađate… Što vi mislite?
Ja svakako mislim da je vrlina.
Toliko za danas od mene. Uskoro Vas očekuje tema – Zašto pišeš mome mužu, kad znaš da je sa mnom?
Ako imate na tu temu priču, čekam vas.
Do tada, pusa svima.
Nevena
Pročitajte i:
Što se mora, nije teško
Menopauza i kako se ONI nose s njom
Prijateljice – potreba ili modni dodatak?
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
