Ovaj tekst će ti dati odgovore na neke tajne tvog karaktera. Ispričat ću dvije gotovo identične priče. Postojat će samo mala razlika koja će na kraju dovesti do različitih ishoda.
Želim znati kojem bi se izboru ti priklonila.
Priča prva
Marija je imala sjajne reference, iskustvo kao stvoreno za poziciju koju su tražili. Pažljivo se odjenula u poslovnom tonu, no to nije narušilo prelijepe linije njenog tijela.
Pripremila je „papire“, odvezla se do zgrade u kojoj je imala zakazan razgovor za posao, parkirala i otišla na zakazano mjesto.
Tajnica ju je uvela i rekla da sačeka nekoliko trenutaka. Pogledala ju je i šapnula: „Direktor je malo osebujan, nemojte da vas to smete.“ Marija nije imala pojma što bi ovo trebalo značiti. No, taj trenutak prije nego uđe joj je dobro došao, taman da provjeri je li sve OK. Bilo je. Zadovoljno se osmjehnula sama sebi baš u trenutku kada je tajnica izgovorila: „Izvolite ući.“
Marija je ušla u ured, za stolom ju je dočekao direktor. Rukovali su se preko stola te joj je ponudio da sjedne.
Počeli su razgovarati. Marija je primijetila da se direktor, inače stariji gospodin, osmjehuje više nego što bi situacija nalagala. Slušao je ono što je imala reći, tu i tamo postavio koje potpitanje te se zadovoljno smješkao.
Nije joj se svidjelo što je do sada doživjela. Nije se osjećala dobro.
U jednom trenutku, baš kad je govorila kako jako dobro upravlja kriznim situacijama, direktor ju je zaustavio i rekao: „Hvala Vam. Vi ste odličan kandidat za ovu poziciju. Imamo puno prijavljenih s također jako dobrim referencama. Predlažem da o detaljima vašeg uposlenja razgovaramo večeras u restoranu uz večeru i čašu dobrog vina.“
U Mariji se u trenutku sve slomilo. Bijes, ljutnja, osjećaj da joj je nanesena nepravda su eksplodirali iz nje.
Odlučila je da se ovaj put neće kontrolirati. Uzela je čašu vode sa stola koja joj je bila ponuđena i zalila direktora preko stola.
Uzela svoje stvari i izjurila iz ureda dok je direktor zapanjeno ostao sjediti u svojoj stolici. Tek na ulici kad je izašla na svježi zrak uspjela se malo smiriti i stres je počeo popuštati…
Priča druga
Lucija je imala sjajne reference, iskustvo kao stvoreno za poziciju koju su tražili. Pažljivo se odjenula u poslovnom tonu, no to nije narušilo prelijepe linije njenog tijela.
Pripremila je „papire“, odvezla se do zgrade u kojoj je imala zakazan razgovor za posao, parkirala i otišla na zakazano mjesto.
Tajnica ju je uvela i rekla da sačeka nekoliko trenutaka. Pogledala ju je i šapnula: „Direktor je malo osebujan, nemojte da vas to omete.“ Lucija nije imala pojma što bi ovo trebalo značiti. No, taj trenutak prije nego uđe joj je dobro došao, taman da provjeri je li sve OK. Bilo je. Zadovoljno se osmjehnula sama sebi baš u trenutku kada je tajnica izgovorila: „Izvolite ući.“
Lucija je ušla u ured, za stolom ju je dočekao direktor. Rukovali su se preko stola te joj je ponudio da sjedne.
Počeli su razgovarati. Lucija je primijetila da se direktor, inače stariji gospodin osmjehuje više nego što bi situacija nalagala. Slušao je ono što je imala reći, tu i tamo postavio koje potpitanje te se zadovoljno smješkao.
Primijetila je to, no do sada nije skupila dovoljno informacija da bi znala što to točno znači.
U jednom trenutku, baš kad je govorila kako jako dobro upravlja kriznim situacijama, direktor ju je zaustavio i rekao: „Hvala Vam. Vi ste odličan kandidat za ovu poziciju. Imamo puno prijavljenih s također jako dobrim referencama. Predlažem da o detaljima vašeg uposlenja razgovaramo večeras u restoranu uz večeru i čašu dobrog vina.“
Lucija je zastala. Napravila je pauzu te nastavila.
„Kao što znate, ovdje sam radi razgovora za posao, za mjesto u vašoj kompaniji koje je vrlo odgovorno. Jedna od mojih sposobnosti je jako dobro upravljanje kriznim situacijama, a ova situacija je upravo krenula prema jednoj koja može postati krizna.
Sada imamo dvije opcije. Vratiti se na temu razgovora za posao gdje ću vam reći sve benefite koje vaša kompanija ima upošljavanjem mene na traženu poziciju te time značajno poboljšati izglede da tvrtka napreduje ili nastaviti u ovome tonu što automatski označava kraj razgovora i moj odlazak iz ureda.
Naravno, jasno vam je da je to veliki gubitak za kompaniju.
Dakle, što će biti?“
Direktor je sjedio u tišini nekoliko sekundi.
Zatim je rekao; „Hvala Vam. Zaposleni ste. Trebamo osobu koja se tako moćno nosi s kriznim situacijama. Nastavimo govoriti o detaljima“.
Ovo su dva izmišljena scenarija za koje sam siguran da su se nekada u nekom uredu dogodila. No, zanima me jesi li ti Marija ili Lucija i zašto.
