Ovo svakako nije ni mjesto ni vrijeme za pisati kolumne u mom stilu, zato ću vam opisati kako taj dan izgleda u mojoj obitelji.
Ja osobno nikad nisam bila pobornik odlazaka na groblje jer smatram da moji pokojni nisu tamo, nego u mom srcu i mislima. Možda se nekima od vas to čini okrutno i ružno, ali to je moj način kako se nosim sa smrću. No, Dan svih svetih je poseban dan. Troje najvažnijih ljudi koji su me napustili, umrli su dan za danom u kolovozu. Ne iste godine, jer to ne bi preživjela, ali jako blizu. Zato ja ne volim kolovoz.
Njihove slike i zadnji trenuci sa svakim od njih još su jako živi u mojim mislima i srcu, i zahvalna sam što sam se oprostila s njima. Zahvalna sam što je sve rečeno i što smo se na neki čudan način pozdravili. Možda zato i nemam potrebu obilaziti njihove grobove jer se ne osjećam vezanom na taj način. I danas imam u mobitelu upisane njihove brojeve telefona i nerijetko se desi da ih krenem nazvati, bilo da se pohvalim, požalim ili da ispričam neki vic. Ali, nemam koga nazvati. Tada zažmirim, duboko udahnem, pomislim na onog tko mi u tom trenu fali i mislima kažem što želim. Imam sreću što sam vizualan tip pa mogu tako djelomično zatomiti tugu i prazninu koju osjetim.
Dan svih svetih i prizor koji oduzima dah
Kao i svako godine, i ove planiram Dan svih svetih provesti ovako… Nakon ručka odvest ću se do Zagreba, parkirati na Paromlinskoj i prošetati do Trga. Tamo se obično nađem sa sestrom, najboljom sestrom na svijetu, s kojom volim provesti Taj dan. Jedna drugoj smo bile velika podrška u tim gubicima, ali i u svim ostalim situacijama u kojima smo se našle. Imati sestru, veliki je blagoslov. Nisam uvijek tako mislila, ali sada znam da je tako.
Na putu prema Kaptolu od kuda vozi bus za Mirogoj i Krematorij, kupit ćemo pečene kestene i dozvolit ćemo jeseni da nas oduševi svojim mirisima i bojama. Moja sestra jako drži do običaja i zato grobove posjećuje znatno češće nego ja. Nisam je nikada pitala zašto je to tako, jer ne bi ni ja znala njoj objasniti zašto kod mene nije tako, pa sam odlučila tu temu ne načinjati. Uvijek sa sobom nosimo cvijeće i svijeće jer su na žalost cijene istih uz groblja previsoke za naše mogućnosti, pa se opskrbimo kod poznatih cvjećarki, koje već godinama rade aranžmane za naše… za ove naše što nam nedostaju.
Prvo Krematorij. Jeste li bili kad na ulasku u Krematorij u suton, kad milijun svijeća svijetli i daje sliku mira spokoja i dostojanstva? Prizor koji oduzima dah. Jednom prilikom smo to doživjele dok je padao snijeg. Prekrasno. Obavezno putem do tatinog groba sretnemo nekog poznatog. Uglavnom to bude neki njegov kolega s posla ili susjed. Čovjek kojeg godinama nismo vidjele, ali evo baš tu, na tom mjestu mira i spokoja naletimo na njega i prisjetimo se neke zgodne epizode iz prošlosti. Ja tvrdim da ga je tata poslao, a sestra kaže da sam luda. Naravno da jesam, zato me i voli.
Nije prestalo boljeti, ali boli drugačije
Kad tu ploču na kojoj piše njegovo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, počistimo i ukrasimo svime što smo donijele, pozdravimo se s njim i krenemo dalje. Prve godine nakon njegove smrti bilo je užasno, ali svaka poslije je manje bolna. Nije prestalo boljeti, ali boli drugačije. Čak sam na trenutke i ljuta jer nije bio fizički prisutan u mnogim situacijama kad sam ga trebala. No, kad bolje razmislim, bio je tamo, duhom. Bio je ponosan i bit će ponosan dok god sam ja živa.
I baka je tamo, blizu njega. Baka, koja je prva od njih troje otišla, sa susjednog brežuljka promatra dal’ je sve pod kontrolom.
Mirogoj. Arkade su najveličanstvenije zdanje koje sam vidjela a da nisam smjela fućnuti od oduševljenja. Nema se tu što reći, a da već ranije nije rečeno. Stoljetno zdanje koje da može govoriti napisalo bi najljepše i najtužnije životne priče o kojima naši umovi, a ni mašta ne mogu ni sanjati. Gužva na koju naletimo svaki put kad dođemo, razrjeđuje se kad krenemo dublje među redove. Miris svježe zapaljenih svijeća, prekrasnih aranžmana i pletenih vijenaca daju posebno dostojanstvo čitavom prizoru.
Tu smo već riješile drugu porciju svježe pečenih vrućih kestena koje smo kupile na ulazu kod Arkada. Obišle smo grobove javnih ličnosti koje su nama važne i vraćamo se na Trg.
Na Miroševcu smo bile vikend prije jer su radovi na prilaznim cestama i jednostavno je nemoguće u te dane prići dovoljno blizu samom groblju. I ove godine je tako, pa ćemo Miroševačke grobove naših najmilijih obići vikend prije, kao i obično. Tamo nam je drugi otac. Čovjek koji je bio tu kad je trebalo i koji je zadnji od njih troje otišao. Rana za njim je još uvijek svježa i boli.
Tri svijeće
I tako, obići ćemo groblja, prošetati Trgom, popiti šalicu toplog čaja ili kuhanog vina, prisjetiti se pokoje anegdote iz dana kad smo svi bili zajedno i vratit ćemo se svojim obiteljima. Mene će moj sin po povratku čekati s 3 svijeće koje ćemo ići zapaliti na naše lokalno groblje ispred centralnog križa, kao i svake godine.
Jedna za svu djecu koja se nisu rodila, jedna za svu rodbinu koja je pokopana negdje drugdje i jedna za sve nas koji smo tu i koje svi oni čuvaju.
Kupit ćemo si kestene, pozdraviti poznate koje ćemo sigurno susresti i krenuti kući zahvalni što smo i ove godine mi ti koji palimo svijeće, a ne oni kojima drugi pale.
Neću vam pametovati, ali ja sam od svojih gubitaka naučila 3 stvari:
1. Nikad ne znaš koje ti je posljednje jutro
2. Nikad ne znaš kad ćeš nekog vidjeti posljednji put
3. Nikad, ali baš nikad nemoj zaspati ljut na nekoga. Oprosti mu. Zbog sebe.
Ako me sretnete negdje na Dan svih svetih i vidite da plačem, ne brinite se dobro sam. Samo sam malo odčepila i ovaj oklop koji nosim je popustio. Dešava se i najtvrđima od nas.
Volite se ljudi. Nikad ne znate do kad ćete imati priliku voljeti i biti voljeni.
Voli Vas Vaša N.
