Oh, kako je ovo zanimljiva tema za razgovor. Za birane riječi. Za plač. Za neobične krikove u noći. Kad susjed pomisliš, čvrsto spava. Pa si ti daj oduška. Vrišti!

Neka te. Kako li je to lijepo i neobično prijateljstvo iz iskustva znam, između svekrve i snahe…

“Znaš, moja lijepa i dobra snaho, mislila sam te jučer zvati na kolače, ali nikako da ulovim slobodan trenutak. Stalno nekakvi gosti. Jedni, drugi, treći… Svi su hvalili moje kiflice s pekmezom. Tako su bili fini, rahli. Kao duša. Nemoj se uvrijediti. Tvoji su bili tako tvrdi i žilavi. I pekmez ti nije bio domaći. Malo si ih i prepekla. Bože moj, nije lijepo za čuti, ali moram ti reći istinu. Nemoj se uvrijediti, pa mi se volimo i najbolje smo prijateljice. Je li tako?”

“Znate, ja bih vas zvala sada na roštilj, ali vatra je jaka i bojim se da će se meso prepeći, izgorjeti! Draga svekrvo, upravo nam dolaze gosti, moram prekinuti razgovor. Oprostite. Čujemo se.”

“Kako mi samo možeš spustiti slušalicu?! Halo! Halo!”

Oh, kako je ovo zanimljiva i vječna tema za razgovor. Što je tebi žuto, svekrvi je više limun boje. Vuče malo i na zeleno. I što je tebi gorko, njoj je slatko. I kada je tebi mrak, njoj jutro svanulo. I sunce je obasjalo. I frcaju iskre vječite. Nikako da se ugase. U unakrsnoj vatri stoji sin, suprug. Pitam se, diše li on još uvijek? Vidi ga. Preko noći se uozbiljio i shvatio da je počeo rat, prožet dobrim namjerama. Kada će završiti?! Majka i supruga postadoše vječne ne (prijateljice). Svekrva i ja.

Povezano: U razdjeljak te ljubim