Dok mi odrasli na spomen rata prvo zamišljamo ratove koji su trenutačno aktualni u svijetu, poput onog koji vode Ukrajina i Rusija ili Izrael i Hamas, u pozadini svega toga događa se jedan tihi rat.

Tihi u smislu da se ne piše o njemu i nije toliko senzacionalan, koji je toliko blizu da bi nas možda mogao i uplašiti pa nekad svjesno okrećemo glavu i misli okupiramo drugim temama. Taj rat najviše pogađa one koji su u našem društvu najranjiviji. Koji se tek formiraju kao osobe. Koji se tek trebaju naučiti „kako živjeti“. Koji više nemaju ideale i modele ponašanja unutar svoje obitelji, te se okreću društvenim mrežama kako bi se identificirali s nekim i poželjeli biti kao taj netko. A sve što žele je zapravo da se mama i tata vole.

Prije pojave društvenih mreža, svi smo mi kao djeca, ovisno o godini rođenja, odrastali uz neke ideale poput Branka Kockice, Blage Zadre, Milke Babović, Zvonimira Bobana, Goran Ivaniševića, Janice Kostelić, Blanke Vlašić i svih ostalih koji su nam kao djeci bili uzori. No uvijek su tu bili i naši roditelji s kojima smo se u interakciji, ponekad boljoj, ponekad lošijoj, formirali kao osobe i pronalazili sami sebe.

Znate li uopće tko su uzori današnjoj djeci?

U pozadini našeg života danas odvija se jedan kulturološki rat čije posljedice nisu odmah vidljive, nego su kao bomba s odgođenom eksplozijom. Koja nakon nekog vremena odjekne i onda se svi čudimo otkud sad to? Kao, ništa nije upućivalo na tako nešto. Zvuči li vam to poznato? Znate li uopće tko su uzori današnjoj djeci? Koga današnja djeca prate, čitaju, slušaju, gledaju? Pogledajte malo bolje, zapitajte se kada su djeca, s uzora koji promoviraju neke opće ljudske, humane, etičke i moralne vrijednosti, „prešla“ na uzore koji potiču uživanje u lagodnom i površnom životu gdje te nije briga za druge i najbitniji si sam sebi? Koja je to „bitka“ izgubljena da su djeca prestala poštovati autoritet odraslih i počela biti bezobrazna i neodgojena? Da gledaju samo svoja prava, a rijetko se i osvrnu na svoje obaveze koje imaju učiniti tijekom dana.

Povezano: Kako vratiti fokus s društvenih mreža na stvarni život

Obitelj kao odgojno-obrazovna institucija gubi kompas i kredibilitet

Možemo na sve to skupa gledati i sa stajališta modernizacije društva. Više nije potrebno gledati k „udaljenoj“ Americi i čuditi se svemu što se tamo događa. Danas je dovoljno pogledati u najrazvijenije zemlje Europe. Naime, ista se stvar kod njih događa već desetljećima. Radi se o tome da je obitelj kao odgojno-obrazovna institucija izgubila u potpunosti kompas i kredibilitet. Ne radi se ovdje o pukim slučajnostima. No moramo biti svjesni da je ne tako davno trebalo proći puno više vremena kako bi neke tvorevine zaživjele u potpunosti, dok se čini da danas više nema toga odgođenog efekta.

U Hrvatskoj mi još uvijek stignemo pogledati koje posljedice u svijetu, poglavito Europi, ima ovo sustavno degradiranje obitelji kao prve životne škole, jer Europa već živi posljedice takvog načina života. Samo je pitanje što će svaki pojedinac uzeti za sebe iz toga, pod uvjetom da skine svoje ružičaste naočale i pogleda smjer u kojem svijet ide.

Ovdje napominjem da ne trebamo biti naivni i očekivati od države da nas „zaštiti“. Svaki pojedinac treba unutar svoje obitelji donijeti odluke koje idu u smjeru očuvanja jedinstva obitelji. Ljudi koji vode državu/e su odavno izgubili doticaj s realnošću i potrebama većine pojedinaca. Poslužit ću se riječima braće Radić, osnivača Hrvatske seljačke stranke, čiji je krilatica bila: „Vjera u Boga i seljačka sloga“. Samo bih ja umjesto „seljačka sloga“ danas stavio „obiteljska sloga“.

Sve što djeca žele za Božić je da se mama i tata vole

Danas je više nego ikad djeci potrebna obiteljska sloga, da vide mamu i tatu kako se vole, kako se brinu jedno o drugome, jer im to pruža određenu sigurnost da će sve biti u redu. Bez obzira kakva bila situacija u svijetu ili kakve god probleme djeca imala, ona će sigurnost uvijek prvo potražiti u svojim roditeljima. Problem nastaje kada su roditelji previše okupirani sami sobom da bi vidjeli/čuli ono što djeca traže od njih.

Iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da je teško biti dostupan djeci i odgovarati na sve njihove potrebe i kada ste u braku. Kada su roditelji rastavljeni ne mogu ni zamisliti koliko je to neusporedivo teže. Ono što ja vidim kroz svoje iskustvo rada u vrtiću je da se roditelji najčešće osvećuju jedan drugom preko djeteta, koliko god to može sada zvučati čudno jer ljudi koji se rastaju nekad kažu da se rastaju da bi djetetu bilo bolje. Praksa me ipak uvjerila u suprotno – a to je da veliki broj ljudi, čast iznimkama, u procesu rastave uopće ne vidi dijete kao osobu koja oba roditelja voli neizmjerno i kojoj se svijet raspada zbog toga. Koja na svoj dječji način pokušava zadržati roditelje na okupu.

Dalek je put od rane do ožiljka

Ono što oni vide je priliku da onom drugom roditelju naprave što više problema i što više emocionalno izmuče bivšeg supružnika. Često ne prezaju ni pred čim. Od ucjena, zatim optužbi za verbalno, fizičko, čak i seksualno uznemiravanje vlastitog djeteta. Na kraju krajeva, prašina se kad-tad slegne, no nakon što se prašina slegla, roditelji jednostavno ne vide gdje je dijete završilo. Oni ga fizički vide, ali psihološki i mentalno, dijete je u nekoj drugoj dimenziji. Lansirano raketom bez plana povratka na Zemlju i to je ono s čime se teško kao osoba, roditelj i profesionalac mirim. Da odrasli u tom cijelom procesu postanu svadljivi i nemogući kao mala djeca, dok se od djece očekuje da odjednom postanu velika i sve razumiju i prihvate. To tako jednostavno ne ide!

Neka djeca, u tom cijelom raskoraku, i mogu na prvi pogled postati odrasli na brzinu. No trauma u njima ostaje. Rana ostaje i dalje živa. Boli, krvari, ne zarasta i dijete s vremenom nauči da je to tako. A dalek je put od rane do ožiljka. Da bi rana postala ožiljak, ona zahtijeva brigu, nježno postupanje i previjanje, te više od svega utjehu. A mnoga današnja djeca nemaju ni najosnovniju emocionalnu stabilnost u svojim roditeljima, jer ni oni ne razmišljaju kako ostvariti dublji odnos s vlastitom djecom, već se okupiraju površnim glupostima da bi sami sebe mogli tapšati po ramenu.

Družite li se više s djetetom ili s Instagramom

Samo neka svaki roditelj sam sebe ispita druži li se dnevno više s djetetom ili više „visi“ na Instagramu. Mislim da svi znamo odgovor većine roditelja. Ili provode li više vremena u teretani nego što čitaju djeci priče prije spavanja. Nikad kao ljudi nismo imali veće mogućnosti obiteljske povezanosti. S druge strane nikad članovi obitelji nisu bili udaljeniji.

Viktor Frankl je rekao da “Čovjek ne može doći do samoostvarenja, ako je usredotočen samo na sebe. Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu.” Ova rečenica, poput mnogih Franklovih, daje komadiće mudrosti koje čovjek ugrađuje u sebe i svoje ponašanje. Na vrlo jasan i razumljiv način Frankl razbija mit individualnosti koji je toliko prisutan i pokazuje da čovjekova svrha nije da drugom čovjeku bude hijena. Zato učinite sve da ovaj Božić djeci ostane u lijepim uspomenama. Budite uz njih. Družite se s njima. Obasipajte ih svojom pažnjom i vremenom, a manje skupocjenim poklonima.

Za kraj ostavljam citat iz pjesme Hladnog piva, koji posebno cilja na skupinu roditelja koji su rastavljeni, čisto da ih još jednom podsjetim da se stave u poziciju djeteta i probaju hodati u dječjim cipelama, kako bi možda više razumjeli kroz što sve dijete prolazi nakon rastave.

„I nikog ne muči pitanje smiješno
dok se rastajemo u idili
kako ćemo samo ostati nešto
što nikada nismo ni bili“

(grupa Hladno pivo, Dobri prijatelji)

Matej
Vaš psiholog i psihoterapeut

Povezano: Ako vješto razgovarate s djecom, možete im pomoći u izgradnji budućih snova