Ponedjeljak je, a subota u zraku. Ljeto je, svaki dan je kao subota. Laganini, di je priša i ostale ljetne spike. Nema jurnjave. Jurim jedino ako kasnim kod kozmetičarke.
Ona mi je zadnji put, onako kao usput, pričala o novoj kremi koju prodaje. Kaže: “Krema je re-vo-lu-ci-o-na-rna.” Znači, hidratizira kožu, dramatičnom stankom, naglasila mi je – punih sedamdeset dva sata. “Wow”, kažem, misleći kako bi bilo fora da ju sad pitam zar to znači da ju moraš nanositi samo svaka 3 dana? Al’ ne pitam.
Nastavlja ona: “Baš sam si neku noć namazala tu kremu i još ujutro mi je koža bila vlažna.” Začuđeno se divimo nas dvije skupa, zato što joj je koža vlažna nakon 8 sati, iako reklamira hidrataciju 72 sata.
I naglašava mi kao značajno, da to nije obična krema, već kozmoutik. Kužiš, kupiš si kozmoutik i za desetak godina ne izgledaš staro kao kozmos. To je stvarno svemirski, u jednom danu koža lica hidratizira se tri dana. Po toj računici, budući je koža tvoga lica proživjela tri put više dana nego ti, možeš biti sretan što ne izgledaš tri puta starije.
Kasnije, navečer, išla sam k prijatelju Googlu na cugu i rekao mi je da riječ kozmoutik nije nađena. Ili me kozmetičarka vesla, ili je naprednija od Googla.
Muškarci i učenje
A kaže Google i da obrazovani muškarci više sudjeluju u kućanskim poslovima. To je definitivno točno. Evo, gledam svog muža. Znači ima mjesec dana vremena za položiti jedan ispit. Čim se primio knjige, primio se i kuhanja. U prvih tjedna dana učenja skuhao je jedan ručak i pripremio dvije večere. Što je više kuhanja nego u posljednje dvije godine ukupno. I to ne da ih je samo pripremio. On ih je osmislio, nabavio, narezuckao, začinio, posložio i servirao. I to nije sve! Čak je i suđe oprao. On je i otkoštio masline. Da, otkoštio ih je. Našao je sam samcat, zlato mamino, u bespućima strašne kuhinje, i tu spravicu za otkoštavanje. Inače, kada ne uči, ne snalazi se najbolje niti na polici s tanjurima. Dakle, neosporivo je, knjiga dobro djeluje na muškarce.
Što jest jest. Učenje utječe na širenje horizonta, pogled na svijet, na mijenjanje starih obrazaca, na donošenje samosvjesnih odluka, te na prihvaćanje odgovornosti, kao i različitosti. Što više učimo, to imamo više znanja. Osim kada učimo od lažnih učitelja i iz lažne literature. Kao na primjer, kada učimo o državi i svijetu iz medija. Tada nismo sve pametniji, nego smo sve dezinformiraniji. Samim time nismo u mogućnosti donositi kvalitetne zaključke. Zaključke koji zlata vrijede danas možemo donijeti samo intuitivno, jer od krivih premisa ne možeš imati dobar zaključak. Budući su nam premise ono što netko želi da budu, takvi bi nam mogli biti i zaključci.
Glas javnosti
Vjerojatno ste primijetili kakav je ton glasa javnosti vezano za bilo koju temu. Baš je onako opak. Promukao, grub i s hračkom na kraju rečenice. Nikada ugodan. Glas javnosti se ne javlja dok ne treba krenut psovati. Na taj način govori i o današnjoj djeci. Današnja djeca su navodno neodgojena, roditelji ih se navodno boje, služe im i sačuvajmebože ponekad im se i ispričavaju. Nadalje, oni samo bulje u mobitel, ne druže se, jedu plastiku, ne znaju što je priroda. Pojam „današnja djeca“ podrazumijeva ukupnost svega lošeg što je čovječanstvo nakupilo u nazad 50-ak godina. Imam osjećaj da ljudi kad pričaju o „današnjoj djeci“ pričaju o sebi.
Ja znam da je generacija današnjih maloljetnika puno naprednija od nas u svakom smislu, posebno duhovnom i intelektualnom. Usudim se misliti i da je generacija roditelja današnjih maloljetnika kvalitetniji roditelj nego su to prije bili. Što je u redu, i nije uvredljivo za ranije roditeljstvo, kao što nije uvredljivo niti da su djeca mudrija od nas, jer gdje bi čovječanstvo bilo kada mu potomci ne bi napredovali? Gotovo sam sigurna da se onaj tko ne voli današnju djecu, a i današnje roditelje, zapravo boji promjene. Na bolje.
Kao uopće možeš ne voljeti djecu??! Možeš ne željeti imati djecu, ali ne voljeti djecu?? Ne voljeti istinu nemaskiranu u sustav? Ne voljeti osjećaje nemaskirane u bonton? Ne vole današnju djecu jer zapravo ne vole sebe. Vole sustav, i vole sebe u njemu. Nakon dugog niza godina truda, odricanja i patnje, napokon su se prilagodili sustavu. I sada kada su se teškom mukom uspjeli ukalupiti, došli neki novi klinci koji smiju drugačije!
Možeš i ti. Još uvijek.
Dođeš recimo na krcatu dječju plažu, raširiš svoj ručnik površine 2,5 m s 2,5 m na rub mola i kreneš se u miru sunčati. I onda „neodgojena čeljad“ krene skakati u more, igrati se lovice, potapanja, smijati se, špricat, čak zagaze na tvoju plahtu od ručnika i pritom stvaraju neprimjerenu razinu buke. A ti samo želiš malo mira.
E sada, staneš, razmisliš, shvatiš da mol djeci služi za skakanje, a da se ti možeš sunčati bilo gdje. Shvatiš da si ti jedna, a njih petero. Shvatiš da petero ima prednost pred jednim, a ne starost nad mladošću jer nismo u tramvaju. Pomakneš se. Ne urlaš na tuđu djecu jer to je jako ružno, puno ružnije od skakanja i špricanja po molu.
A ti si lijepa i ne smiješ se od srca samo u selfi štap, nego se smiješ budućnosti i uživaš u sretnoj djeci. Današnjoj djeci. Danas. Vidiš kako možeš.
Nekad su strogo odrasli odgajali djecu. Danas hvala Bogu i djeca odgajaju odrasle.
