Na Balkanu su mnoge teme i dalje tabu, pa tako i ona o smrti. Dokaz tomu je i nedavno gostovanje spisateljice Vedrane Rudan u jednoj emisiji gdje se između ostalog dotaknula i svoje neizlječive bolesti.
“…. ja sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala”, moćne su riječi kojima je poslala poruku svojim voljenima. Gostovanje je izazvalo mnoge pozitivne i negativne reakcije, posebice na TikTok-u. Dok je jedini hvale zbog iskrenosti i nesuzdržanosti, drugima je neprirodna njezina mirnoća i hrabrost u trenucima u kojima se to ne očekuje.
Pa što onda reći o smrti, jedinom ishodu koji je zajednički svim živim bićima na svijetu?
Malo je toga, jer nitko od nas zapravo ne zna niti može znati što nas čeka onda kada nas više ništa ne čeka. Jedino što možemo je kvalitetno i pametno iskoristiti vrijeme koje trenutno imamo. “Umireš onako kako si živio život”, jedna je od premisa koje se dotaknuo Fahad Saeed, nagrađivani znanstvenik u zanimljivom TED govoru “Što sam naučio od svojih umirućih pacijenata”.
Naravno, ljudi umiru na različite načine, pa navedeno nije primjenjivo kod svih. No, kada pričamo o starosti ili bolesti, šansa je da zaista umiremo kako smo živjeli. Oni koji su cijeli život bili hrabri, pozitivni, veseli, nastojat će takvi biti i u zadnjim danima. Oni koju su pak život proveli u strahu i pesimizmu, strah od smrti samo će im pojačati te emocije. Ovi prvi tako će i u smrti vidjeti neku priliku, zadnju šansu za oproštaj ili neko dobro djelo. Upravo je takva iskustva s pacijentima imao i dr. Saeed i u svom TED govoru istaknuo dvije poruke.
Želja umirućih dar je živima
Možda ste se u životu našli na nekom obiteljskom okupljanju i druženju gdje su vaši roditelji, (pra)bake i (pra)djedovi pokrenuli priču “kad ja umrem, želim…”. I tu smo naučeni da sugovornika odmah zaustavimo, kažemo nešto utješno i optimistično i razgovor prebacimo na drugu temu. Iako u šali i opuštenoj atmosferi, zapravo smo propustili priliku čuti posljednje želje naših voljenih. To što smo mi nekome rekli “nemoj tako, ti ćeš živjeti još xy godina” ne znači da je to istina ili da znamo koliko još zaista imamo vremena s tom osobom.
Saeed je imao slično iskustvo sa svojim majkom te je, nakon što joj je dopustio da napokon kaže svoje želje nakon smrti, doživio oslobađajuće iskustvo. “Jednog dana, u trenucima kada će mi biti najteže, neću morati razmišljati jesam li donio odluku s kojom bi se ona slagala, nego ću znati da sam točno slijedio njezine želje. Primijetio sam da mi se smanjila anksioznost i cijeli strah od smrti mene i mojih voljenih te da mi je, izrekavši točno što želi, poklonila dar neopterećenosti”, objašnjava Saeed.
Pronaći smisao
Oni najoptimističniji među nama, pronaći će smisao čak i u svojoj smrti, bolesti, nemoći. No, svi mi imamo priliku i dar da pronađemo vrijednost u životu koji sada živimo. “Smrt je ono što životu daje smisao” jedna je od najvećih istina koje postoje na ovom svijetu. Zaigrajte ovu mentalnu igru: zamislite da ćete živjeti vječno, zdravi i mladi, zauvijek. Ima li smisla išta graditi, učiti, razvijati se? Pa i ne baš, zar ne? Znate da imate sve vrijeme ovog svijeta i ne žuri vam se niti ste motivirani za neke velike ciljeve. No, kada znate da bi kraj mogao biti bilo kada (ali nadajmo se da neće barem još xy godina) onda cijeli život dobiva neki novi smisao! Onda je i strah od smrti svojevrsni “poklon” koji nas tjera da ne trošimo vrijeme uzalud, kažemo što osjećamo/mislimo/želimo te iskoristimo svu prednost toga da smo upravo sada – živi.
Povezano: Koliko godina biste željeli živjeti?
