Koliko puta su nas osudili, povrijedili i izdali ljudi kojima smo bezuvjetno podarili svoje povjerenje?
Kako je velik čovjek koji u dane osude ostane miran, očima oprašta, rukama dotiče i ušima sluša ono što nije za čuti? Koliko puta su nam oduzeli vertikalu duha, dok nas je pri tome gušila tjeskoba i srce krvarilo tražeći načine kako da prigrli patnju kojoj se nije naslućivao kraj? U tim trenucima poput djeteta učili smo prihvatiti neprihvatljivo, hrabro koračajući u nepoznato. Na putu života dešavali su se usponi i padovi. Naša oholost i samodostatnost na koju smo se spoticali često nas je dovodila do ponora. Dizali smo se u tišini. Nekad s bolnim grčom na licu, nekad uz jaki i gromoglasni vrisak. Bezbroj padova, podizanja i pokušaja da krenemo ispočetka. Iz ljubavi za ljubav.
U našim životnim bitkama i brodolomima nailazili su ljudi koje nismo poznavali, a koji su nam nesebično i s puno ljubavi pružali ruku pomoći i pomirenja. Poznati i nepoznati pojedinci. Veliki i mali ljudi koji su svoju zonu komfora napuštali kako bi bili uz nas i za nas onda kada smo to trebali i priželjkivali. Naši životni kolaži, u kojima se prelijevaju boje ljubavi i prezira, pravednosti i nepravednosti, čežnje, požude, srama, straha od odbačenosti, egoizma i potrebe za osvetom, razotkrivaju našu bespomoćnost i prazninu.
Hrabrost je pogledati sebe u zrcalo i prepoznati sve svoje slabosti i odlučno učiniti promjene na putu života.
Koliko puta smo tražili sažaljenje drugih, prikazujući sebe kao žrtvu. Nismo ni slutili da je naša potraga za sažaljenjem drugih uništavala preostali polet izmučenog i umornog srca. Oni koji su u životu najviše propatili znaju razumjeti nerazumljivo. I kada smo padali na životnom putu ostajući očajno zaglavljeni u kaljuži straha, ostavljeni i odbačeni od ljudi, bivali smo oslobođeni. U svim tim životnim krizama, kada bijaše sve rečeno i od nikuda nije dopiralo svijetlo, ostajala je naša ljudska slabost i ruka visoko vinuta u zrak u znak pomirenja i vapaja za pomoći.
Biti razotkriven u životnim krizama znači dopustiti drugima da svu bijedu, nezrelost, nedoraslost, umišljenost i lažni sjaj zamijeni praznina, tuga očaj i bijeda vlastitog bitka. Nije lako dopustiti drugima da te razotkriju i sliku velikog i snažnog učine malim i jedva vidljivim. Takvi padovi na životnom putu bole, ali oslobađaju.
Naše stranputice, krive odluke i nepromišljena dijela rane su koje pažljivo nosimo. Naše rane su živi svjedoci našeg rasta u ljubavi, pozivi za jačanje volje, misli i osjećaja. Predati se životnoj patnji, miran u svoj bespomoćnosti bez prigovora i opovrgavanja, cjelivajući trenutke tišine, sveti su trenuci koji nas pozivaju na hod kroz postaje života.
Povezano: Iscjeljujuća snaga vjere
