Priča mi je toliko zanimljiva da želim njenu pouku podijeliti s vama.

I nije ovdje stvar o Igoru Štimcu kojeg neki vole, neki baš i ne. Ja ga cijenim jer sam vidio koliki je trud uložio u vlastiti razvoj i koliko je napredovao. U nogomet ne ulazim jer ga ne razumijem, o njegovom osobnom životu znam još manje, stoga ni o tome neću govoriti. No, nešto razumijem. Razumijem kako postići ono što želiš. Štimac je s ovim angažmanom pokazao upravo to. Članci na portalima kažu kako je Štimac izabran između gotovo 300 kandidata s tim da su u uži krug ušla njih četvorica. Jedan od njih je navodno poznatiji u svijetu i ima iskustvo rada u Indiji. Štimac se jedini od četiri kandidata iz najužeg kruga pojavio pred komisijom uživo te time pokazao da je zaista ozbiljan u vezi kandidature za tu poziciju.

Komisiju je oduševio preuzimanjem inicijative! Nije li to nešto što bi jedan izbornik morao imati? Naime u ruci je imao popis 30 igrača s kojima želi raditi pri tome demonstrirajući jako dobro poznavanje Indijskog nogometa, ali i kulture.

Vjerujem da su Indijci to morali jako cijeniti jer će mnogi na njihovu nacionalnu vrstu koja je 101. na FIFA-inoj ljestvici odmahnuti rukom i kao Štimčevi protukandidati smatrati da nema potrebe dati „cijelog sebe u to“. Rezultat – ostali su iza njega.

Poanta

Poanta ove cijele nogometne priče je da podcjenjujući drugoga, podcjenjujete sebe. Ne dajući najbolje od sebe, podcjenjujete sebe. Ne čineći najbolje, podcjenjujete sebe. I svi ćemo mi pronaći izgovor i razlog zašto je to trebalo biti baš tako. No, oni koji su učinili svoje najbolje neće trebati tražiti razloge i izgovore. Oni će spremno krenuti u novi izazov.

Što ako ovo primijenite na sve u životu? Na to kako gledate prijatelje, posao, šefa, partnera, djecu…