Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost

Prvi put kada učinimo nešto s popisa grijeha, spustimo glavu među ramena očekujući pljusku s nebesa. Ona ne stiže. Drugi put smo malo smjeliji i svaki put taj grijeh radimo sve smjelije i smjelije. Dok se na kraju ne uvjerimo da nas nitko neće kazniti zbog toga. Pogrešno zaključujemo da nas Bog kažnjava munjom s nebesa. Istina je da kazna ne dolazi izvana. Kažnjavamo sami sebe činjenjem onoga što je prozvano grijehom. Jedan od smrtnih grijeha je i srditost.

Srditost

Ljutnja je možda od svih smrtnih grijeha najočitija. Ne toliko zbog toga što čini onome tko je srdit, nego više zbog žrtava koje ta srditost ima. No, puni su zatvori onih koji su u ljutnji učinili nešto zbog čega su požalili… ili nisu. Smatramo li živom osobu koja u sebi ima samo srditost? Živi li ona uopće? To nije život. To je patnja. To je polagana smrt koje nismo svjesni.

A na koga ste ljuti? Na svoje najbliže? Na šefa ili kolege na poslu? Na državu i politiku? Na Boga koji koji vas je osudio na ovakav život? Na nezahvalnu djecu? Primjećujete li nešto? Svi koji su srditi, misle kako im je netko drugi učinio nešto nažao.

Je li zaista tako? Uglavnom ne iako postoje stvari koje je najlakše tako definirati. Jedna od najvažnijih stvari koju podijelim sa svojim klijentima u vezi odnosa glasi: Svjesnija osoba je odgovorna za odnos. Dakle, ako vas je netko razljutio, vi ste manje svjesni od te osobe jer ste dozvolili da ona definira odnos. Ako priznamo što se zapravo dogodilo, kažemo sebi- dopustio sam si da me ta osoba naljuti, znamo tko je odgovoran za događaj. I ne možemo se ljutiti na osobu kojoj smo to dozvolili jer na kraju, mi smo to dozvolili. Neki imaju rješenje i za ovo. Ljute se na sebe jer su to dozvolili. No o ljutnji na sebe neki drugi put.