Već godinama mjesečnu kupovinu ili špižu obavljamo, onako obiteljski, u obližnjem Trstu. Dobro, uz povremene dulje ili kraće prekide, ali uglavnom redovito. Razlog je vrlo jednostavan – kupovati u Trstu (a mnogi kažu i u Sloveniji) jeftinije je nego u Hrvatskoj.

Ne bih ulazila u detaljne razloge zašto je tome tako – manji PDV, niža trgovačka marža, možda čak i namjera da ne želi baš svaka zemlja pljačkati svoje građane – ali zaista je povoljnije.

Kako to izgleda u mojoj obitelji? Jer, odlazak u Trst, sve te pripreme koje prethode samom odlasku u kojih 75 kilometara udaljeni grad nisu se promijenile od mog djetinjstva. Uvijek i iznova, godinama unatoč, to jest doživljaj, a ne samo puka kupovina. Nekad smo u Trst odlazili po kavu, onu prženu u zrnu koju smo redovito kupovali u Cremcaféu na Piazzi Goldoni, Big Bubble žvakaće koje su se ne jednom znale zalijepiti po mojoj dugoj kosi, zatim po traperice, uglavnom na Ponte Rosso gdje smo, cjenkajući se, nastojali dobiti što povoljniju cijenu, pa po deterdžent Dash, jer baš je taj najbolji, espadrile svih mogućih boja… Kasnije, kada više nismo bili mali klinci, već nešto stariji, u tinejdžerskoj dobi, u Trstu smo kupovali prve i sve iduće Starke i, ako smo uspjeli uštedjeti neku poveću svotu, prve (i jedine) Martensice u životu.

Države su u međuvremenu propale, nastale su nove, kontrole na granicama postajale su sve manje rigidne, da nas danas više nitko i ne gleda kada odlazimo preko granice.

Odlazak u Trst ravan je pravoj maloj avanturi

Dakle, odlazak u Trst ravan je pravoj maloj avanturi, doduše u poznato. Započinje tako da najprije na mreži prelistavam letke svih mogućih trgovina živežnim namirnicama u gradu. Prije toga sam obišla i neke trgovine u Rijeci u kojima i inače kupujemo i zapisala cijene namirnica koje najčešće koristimo: kava, pašta, riža, pasate, maslinovo ulje, deterdženti, omekšivači za rublje, pesto ovaj i onaj, sirevi, keksi… Uvijek zaključim kako je u Trstu sve to povoljnije. Majku im njihovu lopovsku, pridodaje moja mama, koja je pak četvrti član naše male ekspedicije. Onda slijedi odabir najpovoljnije trgovine u kojoj ćemo ostaviti kojih stotinjak eura. Ne znam kako baš uvijek, nakon što smo mama i ja prolistale valjda desetke letaka, najpovoljniji ispadne Eurospar u Via Flavia.

I tako u subotu nakon ručka svi četvero sjednemo u auto i pravac Trst. Ponekad se i meni čini da vožnja traje satima; bit će da to ovisi o mojem raspoloženju. Nakon prijeđenoga jednoga graničnog prijelaza gdje nezainteresirani policajci pregledavaju osobne – vjerujem i zato jer iza vozimo klinca – dolazimo na onaj nekadašnji jugoslavensko-talijanski. Pa krene priča koliko je mašte nekoć trebalo za prošvercati, primjerice, zavjese ili cipele. Čak i meni danas te priče zvuče nevjerojatno. S druge pak strane, u ime sveopće borbe protiv terorizma, Italija je na taj isti granični prijelaz postavila vojsku. Skockane djevojke u maskirnim uniformama s dugim cijevima daju nam glavom znak da možemo krenuti dalje. Što reći? Možda najbolje ništa.

U ime višeg ideala

Evo nas, konačno se spuštamo prema Trstu i u jednom trenutku otvori se uistinu predivan pogled na grad smješten u zaljevu. Neodoljivo me uvijek podsjeti na Rijeku. Skrećemo prema Muggi, vozimo se lokalnim zavojitim cestama, prolazimo kroz industrijsku zonu i onda kod zadnjeg semafora skrenemo desno, ravno na parkiralište Eurospara. Muž s malim ostaje u autu, a ženski dio obitelji kreće napuniti kolica. I konačno izlazimo, kolica kloparaju po udubljenom asfaltu do parkiranog auta. Muž redovito gunđa kako se to čekanje otegne dulje od same vožnje od Rijeke do Trsta, ali isplati se u ime višeg ideala – uštede. Slažemo onda svu tu uštedu u zasebne vreće koje muž junački diže i odlaže u prtljažnik.

Mali se vrti oko nas poput satelita uz neizbježno pitanje: A što sam ja dobio? Zna i on da u Trstu uvijek nešto kapne i u dječje ruke. Njemu je to već ni sam ne zna (a ne znam ni ja) koji odlazak u Trst. Znam samo da mu je prvi bio još u kolicima, bit će da je tada imao par mjeseci, bio je beba, a danas je skoro pa sedmogodišnjak. Iz paketa mu velikodušno dajem jedan (1) Kinder kroasan. Dosta mu je, ionako stalno jede nešto slatko, mislim si pritom.

Putem koji nas vodi s druge, morske strane industrijske zone ulazimo u tršćanske gradske četvrti. Vozimo se širokim gradskim ulicama i parkiramo uvijek na istome mjestu – pored Suda. Priznajem, svi smo robovi navika. Znam da sada konačno slijedi popodnevna kava pa mi je i raspoloženje bolje. Za nekoliko minuta već smo u Viale XX. Setembre i u caffé baru Madison naručujemo sladoled za malog i tri kave. Nastojimo pritom uhvatiti mjesto za stolom, onim visokim uz sam ulaz, jer tamo se ne naplaćuje dodatna usluga konzumiranja hrane ili pića u ugostiteljskom objektu. Štaš, Balkanci!

Baudelaireovski spleen koji te jednostavno osvoji na prvu

Mama potom odlazi za svojim poslom, a nas troje u šetnju gradom. Usput zastajemo u trgovini igračkama Lupus in fabula, prodavačica nas ljubazno pozdravlja, već nas je vjerojatno i zapamtila, gdje mali opet iskamči po valjda tisućiti Lego set. I opet limitiram rajski izbor kockica na 10 eura. Hoćeš da naručimo još jednu Ikeinu policu na kojoj ćemo, umjesto knjiga, redati Legove setove?! prekidam ono muževo neizgovoreno samo.

I dok šećemo gradom, baš onako neobavezno, a klinac ponosno nosi svoj Lego, makar i lažnjak, ali nije važno, isti je kao i pravi, uvijek me obuzme neizreciva mješavina osjećaja. Bit će da Trst ima neku posebnu atmosferu, taj baudelaireovski spleen koji te jednostavno osvoji na prvu. Nije da je to najljepši grad u kojem sam ikada bila, ali je zasigurno jedan od posebnijih. Promatram ljude, svih uzrasta, koji ležerno čavrljaju po kafićima, gospođe koje su debelo pregazile osamdesetu godinu života, mlade koji si nešto dobacuju i smiju se, blještave izloge jer već se prvi sumrak nadvio nad grad, osvijetljene ulice, impozantne zgrade, golemu Piazzu Unità, plakate o nadolazećim izložbama, luku, usidrene kruzere…

Na prvi pogled ništa posebno, baš kao i u Rijeci, ali opet nekako drugačije. Jer, da, Trst je uvijek poseban, barem meni, neovisno o godišnjem dobu: kada bi toplo ljeto ispraznilo ulice, kada je okupan jesenskim kišama, kada je osvijetljen stotinama lampica za Novu godinu, kada mi se oko Dana mrtvih slatki kolačići bademastog okusa tope u ustima. A tu je i ta poveznica s najranijim djetinjstvom koja nas, valjda, trajno obilježava i kada odlazak u Trst nije bio samo špiža ili ugodno provedeno popodne, već podvig o kojem se kasnije pričalo danima. Bio sam u Trstu! Rečenica koja je zvučala nekako svečano.

Aperol

Sedam i pol je. Parking će uskoro isteći, a i trgovine se zatvaraju. Nalazimo se s mamom na dogovorenome mjestu. Svi smo već umorni, mali ne može dočekati da dođe doma i složi Legiće. Noge su mi otpale, žali se ona. I, naravno, ništa nije obavila. I Trst je nekad bio bolji, njezin je zaključak. Pa kako već ništa nije obavila, a pokoji je euro ostao u novčaniku, poziva nas na Aperol. U onaj isti Madison bar. I opet stojimo za istim stolom dok kockice leda plivaju po narančastoj gorko-slatkoj tekućini. Mali jede svoj drugi sladoled.

Živjeli!

Autorica: Katarina Solomun