Kao mnoga djeca 90-tih, Kayti Christian, spisateljica i urednica susrela se s ekranima već od tinejdžerske dobi. Nakon prvog, tada “predimenzionalnog” kompjutera nije prošlo puno vremena do smartphonea i laptopa.
Što sam naučila nakon desetljeća gledanja u ekrane
“Po prvi puta u životu bila sam dostupna cijeli dan”, prisjeća se Kayti u članku za The good trade. I nije prošlo dugo kako bi od početnog oduševljenja došla do odnosa “ljubavi i mržnje” prema tehnologiji. Od konstantnog gledanja u ekrane, mnogi od nas upravo bi tako opisali i svoje iskustvo, zar ne?
Paradoks tehnologije
Iako volimo učinak tehnologije, ne volimo uvijek posljedice koje ostavlja na naš život. S jedne strane volimo pristup informacijama i lakše obavljanje posla, ali “mrzimo” početak lošeg vida, pogrbljenost i prijatelje koji ne spuštaju mobitel čak ni za vrijeme druženja. No, dolaskom pandemije i karantene, oni koji su tvrdili da nas “tehnologija i ekrani otuđuju”, digitalni svijet sagledali su novim očima.
“No, osim povezivanja, ekrani su u doba pandemije bili i izvor burnouta, iscrpljenosti i usamljenosti”, dodaje Kayti. Sve to potaknulo ju je da se zapita o posljedicama višegodišnjeg gledanja u ekrane. “Nisam toliko naivna da mislim kako mogu bez tehnologije, ali vjerujem da bi trebala ograničiti vrijeme provedeno uz nju”.
Kayti, kao i većina nas, jutro počinje pogledom na ekran mobitela. Nije to toliko ni zbog novosti ili propuštenih mailova i poruka, već zbog jednostavne činjenice da nas zanima koliko je sati ili moramo ugasiti alarm.
“Moje oči mrze me što ih rano jutro tjeram da gledaju u umjetno svijetlo. Obećala sam si da ću kupiti sat s budilicom. Prošlo je 10 godina od tog obećanja.”
I upravo je to surova činjenica, paradoks današnjice. Sve znamo, svega smo svjesni. Ali gotovo da ne postoji društveno prihvatljiv način u kojem možemo normalno funkcionirati bez višesatnog gledanja u razne ekrane. Kao osoba koja je djetinjstvo provela trčeći bosonoga po netaknutoj prirodi guste šume, Kayti zna kako se njezino tijelo osjeća u takvim uvjetima. I zna da to nije ni blizu onoga kakav osjećaj ima konstantno okruženja ekranima. I s pravom se, kao i većina nas pita: “Cjelodnevno gledanje u mobitel, sjedilački posao, skrolanje na kauču nakon posla… sve to loše utječe na moje raspoloženje. Zašto onda to i dalje radim?” Da stvar bude još gora (i fascinantnija!), neka istraživanja pokazuju da su nam se tijela toliko vezala uz ekrane da se fizički mijenjaju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Neprestana stimulacija
Ako ste ikada probali meditirati, otići na masažu, u šetnju kako biste se “isključili”, vjerojatno ste tada shvatili koliko su vam misli zaokupljene. Gotovo je nemoguće odjednom stati s mislima, to je vještina koja u današnje vrijeme zahtjeva edukacije, sate i sate vježbe. Do toga nas je doveo multitasking, ali i konstantno konzumiranje sadržaja. Reklame, vijesti, notifikacije, zvukovi tuđih uređaja, ako ne naših.. Stvari su otišle toliko daleko da osjećamo stres zbog stalnih podražaja, a čim nešto poduzemom, osjećamo da propuštamo informacije, prilike, događaje. Srećom, sve to prepoznato je od strane struke, ali i pružatelja sadržaja.
Danas možemo sami birati što, kada i koliko gledamo. Postoje brojne “postavke” za nečujne notifikacije, alarm za prestanak rada i odmor i slična pomagala. Na nama je da postavimo namjeru i odlučimo napraviti veći balans između života s i bez ekrana.
“Sve počinje s poduzimanjem odgovornosti za loše navike i ovisnost. Jer da, ovisnost o ekranima je naša realnost”.
