Moram priznati da me svakim danom sve više inspirirate da svoje misli stavim na papir. Ovaj vikend posebno su me inspirirali dječji osmijesi, uzvici i sreća.
Bila sam na predstavi za djecu s nećakom i kad je predstava počela dvoranu je ispunila ogromna sreća djece koja su u dvorani bila. Pogledala sam u svog nećaka koji je također bio jako sretan, pljeskao je svojim malim ručicama koliko je god mogao i s uzbuđenjem iščekivao svaki novi korak likova na pozornici. Moram vam priznati da su me obuzele emocije, nešto me pritisnulo u srcu i suze su mi krenule jedna za drugom, ali ne bilo kakve suze, bile su to suze radosnice. Bile su to suze koje su me podsjetile koliko je život jednostavan i koliko smo se kao djeca radovali i onda to negdje putem izgubili, potisnuli u sebi i zaboravili. Obrisala sam suze i stavila se u poziciju djece u dvorani, pljeskala sam likovima na pozornici, uzbuđeno iščekivala svaki njihov korak, odgovarala na njihova pitanja upućena publici i plesala u korak s njima. Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj bio. Vratio me u dane kad su me roditelji vodili u kino na crtiće, na predstave, sladoled, šetnju i napokon sam shvatila, djeca se vesele svakoj igrački koju od vas dobiju, ali pamte osjećaj koji su imali kad su bili s vama. Pamtit će jeste li se na predstavama s njima zajedno radovali, jeste li iščekivali zajedno s njima što će se sljedeći trenutak dogoditi, jeste li nakon predstave po kiši s njima puštali balon. Teško će se sjetiti kakav je balon bio, ali sjetit će se osjećaja koji su imali kad su s vama puštali taj isti balon. Izvukla sam veliku lekciju iz ovih trenutaka. Pustite sebi da budete dijete, puštajte zmaja kad zapuše vjetar, kupite si čokoladu i pojedite ju bez da pazite hoćete li se uprljati, pogledajte crtić i veselite mu se, dopustite životu da bude jednostavan i cijenite to što imate. 🙂
Na kraju bih vam ispričala jednu motivacijsku priču. Prolazim neki dan centrom grada i vidim kako starija baka skuplja plastične boce. Zaustavim se i dam joj svoju bocu uz napomenu da ima još malo vode pa ako joj ne smeta da prolije kasnije jer mi nije zgodno proliti vodu baš na ulici. Baka me uvjeravala nekoliko trenutaka da popijem vodu. Znate zašto? Jer ju cijeni. Cijeni svaku njenu kap. I iz zahvalnosti nije mogla uzeti i bocu i vodu. I u toj situaciji emocije su mi se pomiješale. Nasmijala sam se i od srca joj darovala tu bocu i izvukla lekciju. Od tog dana svaki put kad uzmem vodu, sjetim se starice, zahvalim se na vodi i ne skidam osmijeh s lica. 🙂 Sjetite se ove priče kad pomislite da nemate na čemu biti zahvalni. 🙂
Voli vas Marijana <3
