Poslovica sit gladnom ne vjeruje je duboko utkana u naš narod. Obično znači da onaj tko ima/radi/može nešto ne vjeruje onome tko govori kako nema / ne radi / ne može.
Ne samo da mu ne vjeruje, izreka sit gladnom ne vjeruje govori i o nedostatku empatije ovih sitih. Podrazumijeva se valjda kako bi onaj tko može uvijek trebao davati onima koji ne mogu. Pitanje je što bismo time postigli. Nekome je stvarno potrebno i dobro pomoći. No, nekome pomoć samo pomaže ne pomicati se iz svojih programa još neko vrijeme.
Ako nekome automobil zaglavi u blatu pa mu treba pomoći pogurati ga i izvući iz blata, tada je OK nekome pomoći. Ako netko potroši gorivo u automobilu i zamoli vas da ga odgurate do općine jer je baš krenuo po neke papire, pa onda do bolnice jer ima dogovorenu kontrolu i na kraju na posao… onda to više nema smisla. Ljudi nekada zahvaljujući pomoći više ne žele učiniti ono što je njihov dio za obaviti u životu. Kao ovaj gospodin iz primjera gore koji ne želi svratiti po benzin jer je to skuplje.
Ponekad ćemo najbolje nekome pomoći ako mu ne pomažemo. Osoba koja traži pomoć u nedostatku iste mora svladati neko novo znanje ili vještinu, treba nešto novo naučiti i primijeniti. Upregnuti svoje kapacitete u smjeru cilja. Ovo je jako teško naučiti nekoga ako radite stvari umjesto njega. Ipak, postoji jedan učinkovit način kako nekoga naučiti ovu vještinu. To je učenje primjerom i davanjem prilike.
Zašto sit gladnom ne vjeruje?
Jednostavno; sit je učinio ono što gladan govori da je nemoguće. Možemo li onda suditi sitom što ne vjeruje? Za sitoga to jednostavno nije nemoguće. I dobro je da je tako. Jer da sit počne vjerovati gladnom, uskoro bismo svi postali gladni.
Znam da će većina ljudi koji su postigli nešto u životu rado pomoći nekome da napreduje, da nešto učini. Da ostvari svoj plan. No, malo će tih sitih pomoći ljudima da ostanu tamo gdje jesu. Oni jednostavno shvaćaju da ostajući na mjestu nikada nećeš prestati trebati i tražiti pomoć.
