Dakle, kažu da je život čudo i nemali broj puta sam se u to uvjerila. Jedan od tih slučajeva je bio kad je u naš dom stigao Ker.
Naime, cijelog mog života sve je govorilo protivno tome. Kao djeca, imali smo psa kojeg smo se svi bojali ili nam je svima, u najboljem slučaju, išao na živce. Osobno sam se, od kad znam za sebe, bojala pasa (bolje rečeno svih životinja). Koliko sam samo puta čula priče ljudi o čarobnom suživotu s mačkama, psima, kokošima i tko zna kakvim vrstama životinjskog carstva. Ja bih samo odmahnula rukom i ne bi im vjerovala.
A onda se jednog dana pojavio novi kolega u našem radnom kolektivu (to je doduše za neku drugu priču). Sa sobom je donio, između ostalog, i veliku ljubav prema životinjama. Nakon par mjeseci, netko mu je vratio psa kojeg je prethodno poklonio. Pas je tada imao samo dva mjeseca. Bio je tako malen i umiljat, a mene je sasvim ponijela tuga (ili ludost?). Kako je moguće da ga netko nije htio? I odjednom, bez razmišljanja, iz mene izleti: “Ja ću ga uzeti.”
Svi me pogledaju čudno, ali poznavajući me godinama, što su sve doživjeli od mene, samo slegnu ramenima i odu za svojim poslom.
Povezano: Zašto volimo vidjeti neobična životinjska prijateljstva
I tako je počelo
Uzmem to malo klupko, zaigrano i veselo, stavim ga u korpicu i krenem kući. Srce mi je bilo puno. Napokon ćemo i mi imati neku nejaku životinju o kojoj ćemo brinuti i koju ćemo maziti i paziti… i sve tako neke maštarije.
Vrlo brzo sve moje pretpostavke pale su u vodu. Bolje rečeno, već prve noći. Malo klupko nije prestalo cviljeti, tamo negdje iz hodnika gdje smo mu namjestili krevetić i kutak.
Sljedeći dan, sin i ja smo još nekako izdržali. Unatoč cviljenju, grebanju, stalnom mokrenju svuda po i oko kuće. Još jedino nitko nije izrekao na glas da nam možda i ne treba pas. Da i dalje možemo uživati u miru i spokoju koji smo do sada imali.
Sljedeća noć je još gora. Jedina pozitivna stvar je što je sav moj strah nestao, a pojavilo se stotinu nekih drugih emocija koje bolje da ne imenujem.
Svi smo bili budni i teturali okolo kao zombiji. Sve do jednog trena kad sam njegov krevetac dovukla do svog, a na kraju ga utrpala u svoj krevet. Konačno smo bar malo odspavali.
Treći dan smo bili na vagi da li da ga vratimo ili zadržimo. Već sam zaboravila onu tugu i nevjericu kako je netko okrutno mogao vratiti tako prekrasno stvorenje. Sad sam znala i zašto. Grebanje, cviljenje, spoticanje o njega i dalje se nastavljalo.
Okupili smo konzilij rodbine i prijatelja ne bi li nekako nekome uvalili psa, hvaleći ga na sva usta. Nije uspjelo. Naravno da nije. Oni su bili puno iskusniji od nas. Jednostavno nismo imali šanse.
Od toga dana pas je postao zaista naš. A to je bio tek početak…
Pred nama se otvorilo pitanje – kako (ne) odgojiti psa?
Ovo je bio tek početak našeg suživota s Kerom. Pred nama su bila pitanja, izazovi i neočekivane situacije koje su nas učinile boljim ljudima… ili barem nasmijanim zombijima. Kako su prolazili dani, postalo je jasno – naš mali Ker nije samo kućni ljubimac, već pravi član obitelji. U drugom dijelu saznajte kako smo, unatoč svemu, pronašli način da funkcioniramo zajedno.
Povezano: Priče u kutku moga srca
