Ove priče ne bi bilo da nije osvanuo poseban dan. Dan zaljubljenih – Valentinovo! I da se nije bližila posebna večer. Draga je čekala po dogovoru Josipa u malom kafiću i …
– Molim vas jednu ružu za moju dragu! – reče Josip ljubaznoj gospođi u cvjećarni.
Laganim korakom. Nogu pred nogu, sasvim opušteno, ne sluteći da ide u susret oluji, išao je Josip sa smiješkom. Pa što bi sada moglo poći po zlu? Sve je u redu. Ljubav je tu. Draga ga čeka.
– A, što ako se predomislila i nije došla?! Izmislit će ona nešto da me uvjeri da nije mogla doći. Osjećam, to neće biti istina. Je li ona sklona lažima? Ma, nije tako čovječe, zašto se mučiš? Bolje ti je da paziš na ružu.
I baš u sljedećem trenutku, kada nije gledao ispred sebe, spotakne se i padne. Za sve je bila kriva nečija putna torba!
– Oprostite! Evo vam vaša ruža. Sigurno je za vašu dragu…
– Ivana!
– Josipe! Nismo se vidjeli pet godina! Dođi. Moram te poljubiti!
Josip se za samo nekoliko trenutaka našao u Ivaninom zagrljaju. Kako je to bilo moguće?! Srce je govorilo u tom času, a glava je upozorila da se mora sabrati. Pusti da se stvari odvijaju “laganicom”. Ako je netko gledao sa strane, pomislio je da su oni sretan par. Da se još uvijek vole. I tko zna što još?
– Tko je sretnica Josipe? Vidim da joj nosiš ružu.
– Ah, to… Nije važno. Kako si ti? Vidim da negdje putuješ.
– Izbacio me iz stana! Maloprije. Uz žustru svađu i vrijeđanje, evo me na ulici. Ne brinem se. Snaći ću se već…
I tako krene plač, a Josip nije znao što bi sada trebao učiniti. Bio je slab na ženske suze. Sjetio se da mu je ista ta Ivana poslala hladnu i kratku poruku. Žao mi je, ovo neće više ići…
– Evo ti ruža Ivana.
– Hvala ti. Ali, što ćeš sada pokloniti svojoj djevojci? Vidimo se. Oprosti ako sam te povrijedila. Oprosti.
I tako je to kada izgubiš glavu dva puta za samo jedan sat. Bivša i buduća! Ni jedne, ni druge! I opet poruka! Sve sam vidjela dragi! Mrzim te iz dna duše! Ovo je kraj! Nije stigao Josip niti riječ reći. Ovo je kraj…
