Već neko vrijeme mi se mota po glavi ova tema. Promišljam o tome postoji li korelacija između rastave roditelja i ljubavi prema djetetu.

Jesu li očevi koji rijetko ili nikako ne viđaju djecu nakon rastave takvi bili i prije rastave ili se na tako neki način osvećuju bivšoj partnerici?

Iako djeca nakon razvoda obično ostaju s majkom, većina očeva koji odu želi zadržati blizak odnos s djecom. Povjeravanje djece na čuvanje i odgoj oboma roditeljima popularno je rješenje. Pa ipak, većina razvedenih očeva ima jako slab kontakt sa svojom djecom.

Jedna anketa je otkrila da se samo jedno od šestero djece svaki tjedan viđa s razvedenim ocem. Skoro polovina djece oca nije vidjela čitavu godinu. Da bi se oboma razvedenim roditeljima moglo povjeriti djecu na čuvanje i odgoj, potrebna je jako velika suradnja i povjerenje, a to su osobine koje su bračnom paru koje se rastao vjerojatno nedostajale i dok su bili zajedno.

Razna istraživanja navode da je glavni razlog zašto očevi prestanu viđati svoju djecu taj što ne žele imati nikakve veze sa svojim bivšim ženama, dok mnoge žene usvajaju isti stav prema bivšim muževima. To je, naravno, izuzetno štetno za samu djecu u koju se svi kunemo da su nam najbitnija.

Istina, mnogi razvedeni očevi redovito viđaju svoju djecu. No budući da više nisu iz dana u dan sa svojom djecom, nekima je teško uživjeti se u ulogu oca kad su s njima. Tu se prvenstveno misli na odgoj, na ulogu oca kao muške figure u obitelji, spontanu interakciju oca s djecom jer u dogovoreno vrijeme za viđanje jednostavno nema dovoljno vremena za sve skupa. Pa se sve okrene na zabavu i veselje, jer to djeca vole.

No je li to dovoljno? To je pravo pitanje…

Usprkos tome što ih ne opravdavam, vjerujem da postoje različiti tipovi očeva koji odluče napustiti djecu. Koliko njih ima valjane razloge i što oni pod tim misle je zapravo jako diskutabilno.

Jer ne možeš tek tako otići iz dječjeg svijeta u kojem si do maloprije bio Petar Pan.

Pravi očevi to ne rade.

Oni znaju da više nisu sami i da se svaki njihov potez odražava na cijelu obitelj. Znaju da nema više JA, nego MI. U svakom muškarcu čuči „Mali princ“, samo trebamo dopustiti sami sebi da progledamo srcem. Barem kada su u pitanju djeca.

Tipovi očeva

Prvi su oni koji jednostavno odu

Spakiraju svoje stvari, bez razmišljanja napuste ženu i dijete i prekinu svaki kontakt s njima. Oni su lijeni i uplašeni dječaci koji ne znaju kako da se nose s odgovornošću koja im je dana, jer je nikada nisu imali. Njima je narcisoidnost prioritetnija od pomisli na to što proživljava njegovo dijete ili djeca. Oni su dokaz da ljudi nekada mogu biti grozna, sebična stvorenja koja nikad ne odrastu i uvijek u svemu stavljaju sebe na prvo mjesto. To je tip oca koji neće nikada shvatiti što je ostavio. Još tužnije je to što nikada neće znati da je ostavio maleno stvorenje koje bi ga gledalo kao heroja. Koje bi mu vjerovalo i voljelo ga više od ikoga na svijetu. Koje bi više od svega na svijetu htjelo biti kao on. Njegov tata.

Drugi tip očeva koji odlazi su oni koji odlaze prikriveno

Da se ne vidi, prividno se čini da su jednom nogom tu, drugom prema izlazu, kako bi to pjesma rekla. To su oni koji nastoje održati privid da uopće nisu otišli, jer nakon razvoda ili prekida postaju vikend tate. Svaku večer kada idu na spavanje misle da su dobri očevi, jer se pojavljuju tu i tamo kako bi ispunili svoju obavezu i odglumili tu ulogu koja više nije glavna, nego sporedna.

Treći tip bi bio tip oca koji želi ostati u sve uključen, ali nije uspio ispregovarati podijeljeno skrbništvo

On želi viđati djecu svaki dan, želi biti s njima što više može, ali nailazi na velike zapreke koje mu onemogućavaju to. Je li to do lošeg odnosa s bivšom suprugom, promjena posla, radni vikendi, problemi s novom partnericom koja je u njihovu novu vezu dovela svoje dijete iz prvog braka? Kako dogovoriti viđanja s djecom? Plaćanje alimentacije? Kako se suzdržati od neugodnih i štetnih komentara o bivšoj partnerici / bivšem partneru pred djecom? Kako u svojim očima biti osoba s dostojanstvom koja gleda dobrobit svoje djece prije svega? Pa makar ta dobrobit značila dati više prostora ocu da ih viđa jer tako oni žele? Kako pobijediti ponos/inat/dišpet koji nas ponekad obuzme kao kakav demon koji nam NE DA da vidimo štetne posljedice koje taj ponos ima za djecu? Tu se opet vraćamo na prioritete i potrebu za njihovim ponovnim preslagivanjem.

Čini se da problema ima sto, a u konačnici se opet vraćamo na djecu koja nemaju oca kraj sebe svaki dan.

Koliko je to propuštenih priči za laku noć, pečenja palačinki za doručak/večeru, vođenja u vrtić i školu, druženje poslije u parkiću, kuhanje ručka zajedno s djecom i ostavljanje kuhinje u potpunom kaosu, sa smiješkom na licu jer gledamo djecu kako odrastaju i iz malih ljudi postaju sve veći i veći. Koliko propuštenih prilika za poljubiti razbijeno koljeno, zagrliti ih kad su tužni, reći im da će sve biti ok iako se iz njihove perspektive čini da se svijet ruši jer im se dogodila neuzvraćena ljubav…

Posebna kategorija su obitelji i očevi koji su u nekom trenutku ludila digli ruku na suprugu i proglašeni su krivima za obiteljsko nasilje. Kolikim muškarcima se ista ta situacija događa, ali iz perspektive žrtve? Da budu zlostavljani od žene, punca, šogora itd… Sve su to situacije koje ostavljaju trajne posljedice na djecu, možda ne danas ili sutra, ali zasigurno im otežavaju život.

Zato je bitno ostati čim duže i više u životima svoje djece. Uzeti roditeljski dopust i biti s djecom. Iskoristiti barem ona dva mjeseca na koja kao očevi imamo pravo. Koliko god nam to financije i krediti možda „ne dopuštaju“, ali imajući na umu dobrobit djeteta.

Ja sam sa svakim djetetom proveo određeno vrijeme doma i gledam na to kao nešto predragocjeno, jer vidim koliko je to mene i djecu povezalo. Kao struna od zlatnih niti koja povezuje naša srca. Naša očinska dužnost i obaveza je pomoći im da od malih nogu cijene obitelj, cijene zajedništvo, jedni druge. Tijekom odrastanja im biti oslonac, sigurna luka, mjesto gdje su uvijek dobrodošli, biti rame za plakanje, ruka koja ih „vuče“ iz problema, podrška kada ih treba „pogurati“, ostati uz njih i kad si umoran, kad ti se ne da, probdjeti noći uz njih kad su bolesni i onda ujutro biti čil jer oni te trebaju. Obitelj je sve to. I još puno više.