Život svake obitelji je jedinstven, bez obzira na broj djece, bračno stanje i broj osoba koje žive u kućanstvu i čine proširenu obitelj. Bitno je znati da svi roditelji s vremena na vrijeme griješe.
Rane koje se ne vide postaju rane koje teško cijele
Nijedan roditelj ne može neprestano biti emocionalno stabilan. Većina roditelja će povremeno reći djetetu nešto ponižavajuće i to nije nužno verbalno zlostavljanje. Pojedinačni incidenti ili nekoliko incidenata neadekvatnog postupanja ne moraju nužno značiti emocionalno zlostavljanje. Prema istraživanju prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece provedenom 2006. godine (Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i Hrabri telefon) 16.5 % djece je doživjelo neki oblik emocionalnog zlostavljanja. Jako je teško procijeniti točnu zastupljenost emocionalnog zlostavljanja u populaciji budući da ono uključuje široki spektar ponašanja.
Roditelji su samo ljudi koje muče svakodnevni problemi, a djeca uglavnom mogu izaći na kraj s povremenim roditeljskim ispadima pod uvjetom da inače dobivaju dovoljno ljubavi i razumijevanja. Problem su oni roditelji čiji ispadi čine glavni dio odnosa roditelj – dijete.
Koliki utjecaj zlostavljanje ima na dijete ovisi i o dobi djeteta. Kod novorođenčadi vidimo usporavanje tjelesnog napretka, a kod predškolske djece usporavanje u razvoju uz pojavu emocionalnih i poteškoća u ponašanju. Kod mlađe djece školske dobi uočavamo probleme u školskoj prilagodbi i lošije školske rezultate. Djeca, zbog trajne tjeskobe i straha, često razviju i psihosomatske teškoće kao što su bolovi, povraćanje i proljeve, poteškoće sa spavanjem i poteškoće hranjenja.
Povezano: Možemo li voljeti svu djecu jednako?
Emocionalna šteta
Emocionalna šteta koju ti roditelji nanose svom djetetu je dugotrajna i djetetove rane ne zacjeljuju kako dijete raste. U konačnici to postaje rana koja teško cijeli. Moramo također biti svjesni da je roditeljstvo jedna od najznačajnijih tvorevina civilizacije, za koju prosječni muškarac i žena nemaju nikakvu edukaciju. Sad promislite kako to čudno zvuči. Za najodgovorniju zadaću koju čovjek može imati, on uglavnom nema nikakvu edukaciju. Uglavnom su to neke tradicionalne odgojne metode koje se prenose s koljena na koljeno s malim varijacijama.
Narušeno samopoštovanje
Bez obzira koji oblik dugotrajnog zlostavljanja trpjela djeca; bile to batine, ismijavanje, nemar i nebriga, pretjerano štićena ili krivnjom opterećena djeca; često se njihovi simptomi u kasnijoj dobi mogu svesti pod zajednički nazivnik. Narušeno samopoštovanje koje vodi k autodestruktivnom ponašanju te se u konačnici ta djeca osjećaju bezvrijedno, nevoljeno i nespremna su za život punim plućima.
Često kod roditelja mora doći do potpuno suprotne paradigme roditeljstva, jer oni čineći ove greške misle kako dijete pripremaju za okrutan svijet koji ga čeka, ne shvaćajući da su upravo oni ti zbog kojih dijete ide ususret životu nespremno.
Odgovornost svakog djeteta je da prvenstveno bude dijete. Djeca nisu veliki ljudi u malom tijelu. Djeca trebaju griješiti i spoznavati da pogreške ne znače smak svijeta. Upravo na taj način djeca razvijaju samopouzdanje koje će im omogućiti da stječu nova životna iskustva. Uče se preuzeti odgovornost, uspostaviti samoregulaciju, kako emocija tako i svojeg ponašanja.
Dužnost svakog roditelja je balansirati ovom tankom skoro nevidljivom granicom između dopuštenja i ograničenja. Jer u tom prostoru rastu snažna, samopouzdana, sigurna i voljena djeca.
Povezano: Angažirani očevi – odnosi se stvaraju dok su djeca mala
