Svatko od nas sa sobom nosi ožiljke prošlosti koji pričaju naše priče. Rane s vremenom zacijele, a ožiljci svjedoče da smo životni borci koji se ne srame ući u ring sami sa sobom i svojim demonima iz prošlosti.
Rane i ožiljci, i jedna afrička priča
Jedna afrička priča (preuzeta iz knjige “Živjeti slobodu snagom vjere”) govori kako je neki lovac u šetnji šumom pronašao mladunče orla koje se tek izleglo, uzeo ga i ponio kući. Smjestio ga je u kokošinjac. Ondje je kralj ptica rastao s pilićima i ubrzo se naučio ponašati kao i oni. Zobao je kukuruz i skakutao po dvorištu. Jednoga dana, mnogo mjeseci kasnije, seljak je zamišljeno promatrao velika krila te veličanstvene ptice koja nije naučila letjeti jer je cijeloga života bila zatvorena. Dobri se čovjek pokajao zbog onoga što je učinio i odlučio je pustiti orla na slobodu.
Izveo ga je iz dvorišta, nježno primio u naručje i odveo ga do obližnjeg brda. Ondje ga je podigao u zrak i rekao mu: „Ti si orao. Pripadaš nebu, a ne zemlji. Raširi svoja krila i leti!“ No ptica se nije ni pomaknula. Pogledala je s brda prema pilićima koji su zobali i počela poskakivati prema njima da im se pridruži. No seljak nije odustajao: „Ne smijemo te podcijeniti i odgajati među kokošima koje ne rade ništa drugo, već se neprestano svađaju oko zrnja koje nađu na podu. Raširi svoja krila i leti!“ No, mladi je orao bio još više zbunjen zbog tako „visokog“ cilja. Podrhtavao je cijelim tijelom i davao znakove da se želi vratiti na sigurno mjesto.
Seljak nije odustajao. Sljedećeg ga je dana rano ujutro odnio na visoku planinu. Kada su stigli na vrh, ponovno ga je podigao visoko u zrak i natjerao da pogleda ravno u blistavo jutarnje sunce, hrabreći ga riječima: „Ti si orao. Rođen si da slobodno letiš, da dođeš do sunca. Možeš prevaliti goleme udaljenosti i igrati se s vjetrom. Ne boj se! Pokušaj! Raširi krila i leti!“ Tada se orao, zadivljen silnom svjetlošću, uspravio, polako raširio svoja velika krila i uz trijumfalni krik poletio. Letio je sve više i više, dok se na kraju više nije mogao vidjeti na obzoru… „Tko je rođen s krilima, mora ih koristiti za letenje.“
Rane
Ova priča me podsjeća na ljude s kojima razgovaram u svojoj psihoterapijskoj praksi, gdje nam često kao tema razgovora dođu događaji iz djetinjstva. Tada većina ljudi govori o tome kako su provodili dane dok su bili djeca. S kim su se družili. Tko ih je čuvao dok su roditelji radili. Kakav su odnos imali s roditeljima i slično. Jedan od termina koji sam primijetio da ljudi vole koristiti su „rane“, čije značenje je prilično duboko. Rane za njih označavaju neke situacije koje su ostale neriješene, koje ih i dan danas muče.
Rana koja ne zarasta boli, peče, smeta nam. Čini nam se da je stalno prisutna i da će cijeli život biti otvorena. Tu me podsjete na ovog orla koji je odrastao s pilićima, odnosno koji nije znao da bi mogao/trebao bolje. Koji se zadovoljio s onim što se pred njega servira, umjesto da lovi kako bi preživio. Iz uloge lovca spustili su ga na razinu lovine. Potisnuli su mu urođene nagone smatrajući da će tako jedino preživjeti. Jedino je to i naučio, za bolje nije ni znao. I orao je donekle bio „žrtva“ okolnosti u kojima je odrastao. Ta okolina za njega nije bilo dovoljno podupiruća i stimulirajuća koliko je njemu trebalo da bi ostvario svoj potencijal. Trebala mu je intervencija.
Trebala mu je pomoć druge osobe da digne glavu iz prašine u kojoj je provodio svoje dane i digne pogled prema Nebu. Prema nebeskim visinama gdje mu je bilo mjesto. Pomoć je dobio u vidu ovog seljaka. Ljudi danas tu intervenciju mogu dobiti od prijatelja, supružnika, kolega s posla, vjerske zajednice čiji su članovi i slično. Samo je pitanje hoćemo li biti dovoljno hrabri da ih poslušamo ili ćemo se vratiti „na staro“, uz onu poznatu narodnu poslovicu: „Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.“
Povezano: Rane koje se ne vide – ide li zbog vas vaše dijete nespremno ususret životu
Ožiljci
Ako se ipak ohrabrimo i krenemo na taj put ponovnog otkrivanja sebe, bez obzira bilo to uz pomoć drugih ljudi, psihoterapeuta ili našim vlastitim snagama, bitno je prekinuti sa svojim ustaljenim obrascima. Bitno je popeti se visoko po zidu naših vlastitih ograničenja jer u tom završnom koraku prije slobode smo najčešće mi sami sebi najgori neprijatelji.
Ako uspijemo doći do vrha planine i u tom procesu penjanja ostavimo iza sebe sve ono na što ne možemo utjecati, ako otpustimo drugima sve ono što su nam nažao napravili, ako shvatimo da ne možemo sve što nam se događa kontrolirati i da je to ok, ako prihvatimo da smo danas mi odgovorni za sebe i svoje ponašanje te da naša prošlost treba i ostati u prošlosti, onda su naše rane postale ožiljci. Ožiljci na koje možemo biti ponosni. Ožiljci koji pokazuju da se nismo provukli kroz život, već da smo životni borci koji se ne srame ući u ring sami sa sobom i svojim demonima iz prošlosti.
Ovo je kompletna promjena vlastitog stava o svom statusa – prelazimo iz stanja ranjenika u stanje heroja s ožiljcima. Koliko smo se sramili svojih rana i skrivali ih, toliko trebamo biti ponosni na svoje ožiljke. Oni govore da smo osoba koja ne odustaje kad je teško.
Najbolji dan u tvom životu je onaj u kojem si odlučio da je tvoj život samo tvoj. Bez isprika i izgovora. On je dar tebi – jedno nevjerojatno putovanje – i samo si ti odgovoran za njegovu kvalitetu. To je dan u kojem tvoj život stvarno počinje. (Bob Moawad)
Povezano: Kako naučiti vjerovati u sebe
