Otišla sam neki dan kod psihologa. Prvi put.

– Dobar dan, – dobar dan.
Pita me odmah s vrata: – Gdje su vam papiri?
– Nemam papire, – kažem.
– Kako nemate?
– Naše ili neke druge, – opet će ona.
– Nemam, – ponavljam malo nervozno – prvi put dolazim.
– A zašto ste došli, tko vas je naručio, – pita s dignutom obrvom?
– Sama sam se naručila.
– Zašto sama?
– Zato što mi je doktorica rekla da bi možda mogla popričati sa psihologom, – kažem brzo i već prilično nervozno.
– Što vam je točno, baš točno, rekla? Pita ona, profesorica psihologije, mene pacijenta u psihološkoj ustanovi.
Reko: – Gospođo, rekla mi je da bi možda mogla popričati sa psihologom.
– Aha, a zašto? Konačno pita gospođa profesor svog pacijenta jedno suštinsko pitanje.
– Pa znate, ne mogu spavati baš najbolje već duže vrijeme i prilično sam nervozna, osjećam neki nemir. Iako normalno funkcioniram, mislila sam da je znanost možda malo napredovala i da se ja s tim ne bi morala sama boriti i googlati pomoć.
– Ovako ćemo, – kaže ona stereotipno, gledajući me kroz naočale s visoka – morat ćemo napraviti neke testove osobnosti i kognitivnih sposobnosti.
– Ok, – kažem smrknuto.

I započne ona vaditi neke sličice, čitati mi neke beskrajne nizove riječi, slova i brojeva koje moram pamtiti i ponavljati. Ljuta na sebe što sam uopće pobjegla s posla da bi me tu gospođa profesor tretirala kao da sam skrenula s uma i još pritom njoj na teret ponavljam te nizove i slažem puzzle. Naravno, nisam u svojoj najboljoj snazi jer mi kroz glavu prolaze pitanja o tome zašto sam se dovela u ovu debilnu situaciju. Pa možda zato što sam prerazmažena budaletina, tako si ja obično tepam, kad god mi je teško. Nije ti teško, budalo, samo si ti preslaba. Ma najbolja sam si frendica, što reći. Sigurno bi gospođa profesor pohvalila tu samokritičnost, jer eto svjesna sam svojih mana.

Testovi se nastavljaju, a gospođa profesor nevoljko cokče.

– Ok, – govori ona i spominje da imam dosta bodova, ali negdje je granično.

Pazi molim te, granične su mi kognitivne sposobnosti. Zanimljivo, jer bez lažne skromnosti, na svim dosadašnjim testovima su bile iznadprosječne. Ja si mislim, da mi je vidjeti kako bi tvoje sposobnosti prošle u realnom svijetu izvan ove institucije iz pretprošlog stoljeća. Očito znanost nije napredovala ni malo, mislim si, još jedna zabluda.

Ja ponekad, odnosno vrlo često, idem po svijetu misleći kako će me ljudi prepoznati po osjećaju, da mi neće postavljati glupa pitanja i procjenjivati moju osobnost i kognitivne sposobnosti testovima. Posebno to nisam očekivala od profesorice psihologije. Pa mi je ozbiljno rekla da bih se trebala malo opustiti, da je odmah na početku vidjela da sam prilično ubrzana. Šok i nevjerica, ma nemojte, mislim si, kako se nisam toga ranije sjetila.

– Znam ja to, – kažem polako, ljubazno i s dozom sarkazma – ali ne znam kojom tehnikom bi to postigla, budući da je ovakvo ponašanje već vrlo dobro ukorijenjen obrazac.
– A, da, – kaže konačno – možda bi mogle onda povremeno imati savjetovanje.
– Pa mogle bi, da, gospođo profesor, zato sam i došla.

Razmišljam o tom nemiru koji nema temelj u stvarnosti, od kud mi to dolazi i što mi hoće reći. Ova gospođa profesor zasigurno neće ići tim tragom i gotovo sam sigurna da neću dugo kod nje ići. Mislim si tako, mislim, mislim… i zaključim da je to meni jasno već dugo. Od kad se pojavio taj nemir i nesanica, ja zapravo znam što oni hoće. Ali ne radim ništa po tom pitanju, jer sam gotovan. Ne izlazi mi se iz moje komfor zone, a nisam zadovoljna. Nisam ispunjena. I sad bi htjela da neka gospođa profesor psihologije s naočalama pretoči neka znanstvena postignuća ovog stoljeća u rješavanje mojih nemira. Neće ići. Morat ćeš ih sama riješiti, kao i sve do sada. Nema lakšeg načina.

Nisam ništa naj

Uvijek sam se osjećala na neki način posebnom, a nisam imala realnog razloga. Nemam neki super talent, nisam super lijepa, niti super najpametnija, nisam niti najljubaznija, niti najdruželjubivija, niti najzabavnija. Nisam niti naj vjernik, niti naj nevjernik, nisam niti najmoralnija, a niti najnemoralnija. Niti kukavica, niti najhrabrija. Nisam ništa naj. Vrlo sam obična osoba. Jedino naj što sam ja, to je najobičnija.

Eto. I sad je vrlo kompleksno pitanje kako najobičnijoj osobi koja se osjeća posebno, pomoći da to i bude. Lijepo si završila fakultet, zaposlila se, ali i to si skoro pokvarila. Jer su bili nepravedni. Zamisli tragedije. A mogla si do penzije mirno raditi u finoj firmi. Ali obična osobo, imala si više sreće nego pameti pa si uspjela naći drugi posao. E, sad ti je tamo dosadno. Nije ti izazovno. Nije to to. Ali blizu ti je doma, jel’ da, a i plaća je ok. Što se žališ? Što bi ti? Išla bi na supertalent show za najobičnije osobe? Saberi se. Odi fino gospođi profesor psihologici, iliti psihologinji, i neka ti sa znanstvenog stajališta kaže što ćeš i kako ćeš. Eto vidiš da si skoro pala test kognitivnih sposobnosti. Dobro si prošla u cijeloj situaciji, pa te nije zatvorila na neki odjel za glupe.

Sada tako obična, pokušavaš smisliti što bi ti to mogla raditi u životu, osim ustajati svaki dan u 6 h, ići na posao koji te ne ispunjava, tamo biti uspješna, vraćati se doma, jedva vidjeti djecu i muža između kuhinje i njihovih obaveza i ljutiti se na sebe jer si nemirna i možda niti ove noći nećeš baš dobro spavati, nego ćeš, ne samo to ne, razmišljati.

Trebala bih drugačije živjeti

Možda da dam otkaz i pokušam napraviti nešto drugačije. Nešto posebno. Nešto što će biti genijalan primjer mojoj djeci. Nešto što će imati viši cilj od primiti plaću. Da, vjerojatno bi to trebala napraviti, koliko god zvučalo glupo i prilično kvalificirano za neki odjel kod psihologice.

Trebala bih drugačije živjeti jer ostvarivanje ciljeva bilo koje korporacije, toliko velike da joj se pravi vlasnici ne smiju znati, nije moje životno ostvarenje niti će ikada biti. I neće nemir nestati, neće san doći. Samo će me možda gospođa profesor s vremenom imati razloga zatvoriti na neki odjel. Pa ti ignoriraj sebe, jer je tako lakše. Radi u korporaciji, jer ti je blizu doma. Plaća koju mi korporacija daje je za čovjeka bijedna, ali za Hrvata solidna. Za Hrvaticu čak i više nego solidna. Ali cijena je visoka.

Dodatak: ovo je stari tekst, a ja sam danas dobila bonus. Cijena neispunjenosti poslom u korporaciji je na neko vrijeme drastično pala 🙂

Možeš sve, #najjacisikadsisvoj, a još si jači kada vježbaš u Šarenom studiju u Palmotićevoj, ljubi vas ENA LAV, budalašica.