Navike su poput udobnog naslonjača, ne nužno najboljeg izbora, ali poznatog i sigurnog. Zato je svaka promjena izazov, ne zato što ne možemo, već zato što mozak voli ponavljati ono što već zna. A ipak, tek kad se usudimo izaći iz tog kruga, shvatimo koliko nam je trebalo nešto novo.

Naučena ponašanja

Klasično križanje, lijeva traka, skretanje ulijevo čim se upali strelica – rutina već 15 godina, ako ne i duže. Novi dan, isto križanje, zbunjena totalno. Hoću skrenuti, ljudi trube. Skrećem i razmišljam još sljedećih 20-ak minuta u autu toliko intenzivno da jedva stižem na posao. Ne razumijem što se dogodilo. Nešto je drugačije, ali ne znam što.

Drugi dan stojim u koloni i koncentrirano promatram semafor za lijevo kako bih shvatila u čemu je caka, što se promijenilo. Zaključim da se na mojoj strani ništa nije promijenilo, no na njihovoj je. Promijenio se redoslijed. Sada oni prvo stoje, a mi skrećemo, dok je do sada bilo obrnuto. O, kako sam bila sretna što sam odgonetnula što se promijenilo.

S vremenom, mi doslovce ponavljajući put od kuće do posla, vozimo poznatim trasama gotovo napamet. Znamo kad će se upalit koji semafor i koliko traje, iako to nikada nismo mjerili. Znamo gdje je koja jama koju zaobilazimo. Ti su podaci memorirani u nama. Kad dođe promjena, pa bila to i minimalna, šok. Bar je meni bilo tako.  

Napuštanje naučenih ponašanja

Svaki sljedeći put zastanem pred semaforom, razmišljam i ponavljam gradivo – sve dok ga ne usvojim potpuno i ponovno ne postane automatska radnja. Vjerojatno će to potrajati dok mozak ne prestane misliti po starom principu.

Kako je ovo promet, ne mogu sebe pitati hoću li promijeniti način ponašanja ili ne, jednostavno moram jer to je promet. Ali, kada bih se pitala da promijenim posao, tu bi se već nećkala.

Sad mi je apsolutno jasno zašto ne napuštamo stare navike koje se zovu stari posao – jer ne moramo. Nigdje ne gori, ne mora se. To je ono što nas ponekad ljuti.

Kad ovo malo povežemo s ljudima koji su u braku i koji trebaju prekinuti taj brak ili su u nekakvoj lošoj vezi, u istom su sosu kao i s pronalaženjem novog posla. Ista situacija je kod preseljenja iz stana u stan, iz mjesta u mjesto, u neki drugi grad – panika. Promjene u životu naše djece kojih ima mnogo tijekom njihova odrastanja, a moramo ih hendlati, ponovno panika.

Napuštanje stare navike izaziva nastajanje panike kao kod mene kad sam se trebala izvući iz raskrižja po novim pravilima. Raskrižje me je potjeralo, a ovdje nema ničeg što nas tjera.

Mozgovna lijenost

Ostajemo u bračnim zajednicama, ne zato što se bojimo ostati sami, bar tako sebi prezentiramo i lažemo se, već zato što je gospodin mozak lijen i ne da mu se stvoriti novu priču ispunjenu novim ponašanjima, sadržajima, osim pisanja hororaca u čemu mu ne može biti ravan ni Hitchcock.

Upravo zbog njega ostajemo na starim poslovima u kojima više ne uživamo, stanujemo na istoj adresi iako tajno želimo preseljenje prema jugu. A joj, koliko je to posla.

Prvi najveći posao je napustiti i zaboraviti staru naviku, a onda kreirati novu koja se, kako smo vidjeli na semaforu, kreira jedno dulje vrijeme. Zatim „napisati“ potpuno novu životnu priču. Pa, kome se to da?

Ista stvar je i s novim poslom. Napusti stari – preživi šok. Nađi novi – ne ide to preko noći. Snađi se u novom kolektivu, uspostavi prijateljstva, izgradi odnose, zauzmi stav prema novim ljudima, napravi stručno novi posao koji se od tebe traži. Ajme, pa kome se to da!

Povezano: Ovladavanje umom

Navika ne poznaje strah

Nakon lijenosti će se onako fino, umotano, za kraj probuditi gospodin strah koji će iz sveg glasa pobjedonosno izjaviti: „A kako ću se ja u tome svemu snaći? To je previše! Ja to ne mogu, nisam sposoban! Zaboravi, ništa od toga!“

Odvajanje od starih navika, života, ponašanja, mjesta stanovanja, odnosa je zasigurno rastanak. Gospodin strah jednostavno ne voli rastanke, samo cvili i zavija kad osjeti nešto takvo.

Kad samo pomislim što je mozak sve sposoban učinit i za što je sve zadužen… Tolike procese u našem tijelu ima u svojim rukama, toliku tehnologiju je osmislio, tolike ljepota izgradio, toliko toga kreirao i realizirao, ali isto tako i mnogo toga razorio i uništio.

Može li se prijeći više puta u tijeku naših života iz jednog životnog stanja u drugo? Vjerojatno da može. No, moramo imati na umu da je kod nekih to potpuno normalno i čine to često. Kod drugih je to veliki problem, pa ostaju zakopani u istim formama svog života. Možda i cijeli život, ako ne veći dio njega.

Opet smo se vratili na početak. Sve je stvar navike. Oni koji često uvode promjene u svoj život naučili su to raditi jer su ponovili tu radnju više puta sve dok im nije postala obična navika.

Znači navika nema straha, on u njoj ne stanuje. Boji li se mozak straha ili je lijen, tko to zna.

Kad promjene postanu dar

Bez obzira na sve, morate priznati – lijep je osjećaj kad napravimo promjenu koja nam nije draga, a kasnije se ispostavi kao prava stvar. To je zaista odličan osjećaj koji nas gura naprijed, donosi kreativne ideje i motivaciju za buduće promjene.

Život bi bio mnogo lakši bez ovakvih prepreka i blokada koje imamo u sebi.

Ponekad se osjećamo kao roboti koji popravljamo neke manje kvarove u sebi, kojih kad ih zbrojimo ima podosta. Zašto nismo dobili u startu svog rođenja popis popravaka koje treba riješiti, pa da u starijoj dobi živimo bez PROBLEMAAAAAAAA.

Kad bolje razmislim, možda je bolje u svemu tome uživati. Nasmijati se, otpustiti gnjev, bijes, ljutnju i stres i prepustiti se ovoj rijeci koja se zove život.

A navike neka nas vode dok su dobre za nas, a kad osjetimo potrebu ih mijenjati, to ćemo i učiniti. Do tada, uživajmo u šarenilu naših života smijući se semaforima koji još uvijek nisu promijenili boje, bar je to ostalo isto.

Ovu kolumnu možeš poslušati u audio formatu KLIKNI.

Povezano: Snaga smirenog uma otvara nove horizonte