Danas gdje god se okrenemo, svugdje kao iz paštete iskaču recepti za sretnu djecu, sretno djetinjstvo, podržavajuće roditeljstvo i slične Instagram brzopotezne floskule.

Kako u tri koraka do sretnog djeteta? Kako u tri tjedna postati idealan roditelj? Sve su to „catchy“ naslovi koji današnjim roditeljima, čini se, nude idealno rješenje u kratkom vremenu. Jer danas smo svi prezauzeti i prezaposleni da bi imali vremena uložiti neko duže vrijeme u edukaciju samih sebe. Kada govorimo o odgoju i djetetu, uvijek sve neminovno počinje od roditelja. Sretna djeca su zalog dobre budućnosti ili?

Sve počinje od roditelja

Neki dan mi je na savjetovanju u vrtiću jedna majka izjavila da nije u redu kriviti roditelje za to u što djeca odrastu, jer to predstavlja stigmatiziranje roditelja kao neuspješnih. Slušam ja nju, pa priupitam, onako ležerno, da mi kaže u kojem postotku je roditelj odgovoran za ono u što odraste dijete? Na to mi je majka djeteta rekla da je roditelj odgovoran za maksimalno 20 %. Da, dobro ste pročitali, 20 %!!! Uzvratio sam joj da utjecaj roditelja možda i padne na niske postotke, ali tek u pubertetu i dobi adolescencije. Mada, ni tada ne tako nisko. Sretna djeca.

Majka s negodovanjem sluša, ali vidim da i dalje ne vjeruje. Nakon toga sam ju zamolio da mi kaže tko po njoj ima najveći utjecaj na dijete? Ona spremno odgovara da veću odgovornost za dijete od roditelja imaju društvene mreže i prijatelji. Ovo nije u potpunosti netočan odgovor. No opet se pitam tko djeci kupuje mobitel i tko provjerava s kim se njihova djeca druže? Ono čega određeni broj roditelja nije svjestan je moći vlastitog utjecaja na dijete.

Moć vlastitog utjecaja na dijete – sretna djeca

Roditelj je prva osoba koju dijete vidi nakon poroda i prva osoba uz koju se dijete veže, dok je nemoćno i ovisno o drugima i tu leži roditeljski „imprinting“ – da se razvije vaša međusobna privrženost. Dijete će ju sigurno razviti jer je to jedini način da preživi, nema drugog rješenja. No roditelj je taj koji ponekad nema dobro posložene prioritete. Misli da za dijete ima vremena. Pa malo je. Pa neka malo poraste. Pa kad se vratim s posla i teretane i vožnje bicikla i sat vremena Instagrama, onda ću mu se posvetiti. A dijete i dalje tapka na istom mjestu.

Što se vi s djecom ranije povežete na toj biološko – iskustvenoj razini, oni će vam tijekom odrastanja biti privrženiji. To što vi njima omogućite sve materijalno i sve, osim sebe, im stavite na raspolaganje je isto kao kada bi stavili sve sastojke za tortu na radnu površinu u kuhinji i dali djeci da naprave tortu bez recepta i bez vaše pomoći. Što mislite kako bi izgledala ta torta, ako bude gotova, pod pretpostavkom da će djeca imati dovoljno znanja i motivacije da ju zgotove? Bismo li taj uradak uopće mogli nazvati tortom ili bi odmah završila u kanti za smeće, umjesto na Instagramu sreće? Šanse da se djeca sutra ponovo odvaže probati je skoro pa ravna nuli, jer ne vide nijedan drugi način, osim ovog koji nije uspio.

Vaša dužnost je posvetiti im svoje vrijeme

Sad zamislite da su djeca u kuhinji, ali ste vi kraj njih. Prolazite zajedno kroz recept. Vi odrađujete jedan dio, ali dajete njima da rade skupa s vama, mada ste svjesni da će nakon svega kuhinja izgledati kao da je prošao uragan kroz nju. Tako otprilike izgleda naša kuhinja kad žena uključuje djecu u kuhanje. Obzirom da vrlo često njih barem dvoje želi sudjelovati, žena im dodijeli poneki zadatak, da budu oboje uključeni i da se osjećaju važno. Pretpostavka je da će kolač u ovom slučaju ispasti dobro, jer ste vi kao roditelj nadgledali proces.

Tijekom vremena, kako djeca budu sve češće boravila u kuhinji, bit će sve samostalnija i sve manje i manje će trebati vas kao odraslu osobu da ih nadzirete i kontrolirate. Vama će dolaziti sreća od toga da vidite kako im niste više u toj mjeri potrebni (osim u pospremanju kuhinje????). Njihova sreća će dolaziti od toga što sve više i više vjeruju u sebe, da mogu, da su sposobni i vrijedni.

Sad ovu situaciju iz kuhinje prenesite u svakodnevni život, sve je to vrlo slično toj situaciji. Vaša ponašanja kao roditelja i njihova ponašanja kao djece. Vi djecu pripremate za život, za sve ono što ih čeka na tom vijugavom i neravnom putu, kojem se ne vidi kraj, na kojem vrebaju opasnosti i stranputice. Ako su oni naviknuti biti sretni svaki dan, onda će u teškim trenucima posegnuti za nekim instant rješenjima jer nisu navikli biti nesretni. Oni nisu navikli biti u tom stanju koje nas pokreće na akciju, jer njih to stanje nesretnosti paralizira i samo čekaju da drugi nešto poduzmu kako bi oni bili sretni. Nažalost, ne vide svoju ulogu u usrećivanju sebe.

Povezano: Uspjeh i/ili samopouzdanje – treba li djecu štititi od neuspjeha

Sretna djeca – sreća će doći kao „nuspojava“

Vaša dužnost je posvetiti im svoje vrijeme, razgovarati s njima, biti im blizak, biti im na raspolaganju, a sreća će doći više kao „nuspojava“ svega navedenoga negoli glavni cilj. Naučite ih da znaju biti borbeni kad treba, odlučni kad treba, hrabri kad treba, jer će im te životne vještine uvijek trebati.

Ovome u prilog ide i kineska narodna poslovica koja kaže:

Dajte čovjeku ribu; Nahranili ste ga za jedan dan. Naučite čovjeka da lovi ribu; Nahranili ste ga za cijeli život.

Vaš Matej