Na početku prvo učiš stišavati svoje misli, govor, pogled, sve zbog onog – ne talasaj, ne možeš sve reći što ti je pri srcu, bolje ti je da šutiš. Tako postaješ dio globalne priče, no nestaješ.

Ako ne želiš biti lovina, moraš nešto okrenuti i postati glasan da te čuju, primijete.
I sama sam se više puta mijenjala, možda i zbog toga da se osobno bolje čujem.

Kad netko nekog priupita, kakvi ste bili kao dijete ili kasnije kao mlada osoba u odnosu na danas, nerijetko ćemo čuti kako je tu bilo više osobnih transformacija. Osobno sam bila vrlo stidljiva kao djevojka. Riječi sam izbjegavala kako ne bih nešto krivo rekla ili bi to netko krivo protumačio.

Je li ovdje utjecao odgoj ili je jednostavno takav karakter, ne znamo. Možda je sve to skupa kombinacija odrastanja u doticaju s vanjskim svijetom. Ima tu podosta uzroka. Ne osjećajući se dobro u svojoj vlastitoj koži spremni smo se mijenjati i to tako počinje, mic po mic.

Kopiramo druge

Da bi se uklopili u društvo počinjemo kopirati druge, pa sam tako i ja. Preslikavamo njihov način komuniciranja jer i mi želimo pažnju. I tako to krene. Koliko je samo takvih promjena bilo u našim životima, možda se više niti ne sjećamo. U krajnjoj liniji to radimo i dan danas. Uglavnom sve ovisi o našem unutarnjem zadovoljstvu nama samima i okolinom kojom smo okruženi. Kao tinejdžeri sve ćemo napraviti da budemo okruženi nama super ljudima, pa zar to isto ne činimo i danas.

Gradimo sebe

Danas je zanimljiva situacija, čak i suprotna, mogla bih reći. Upravo zbog toga što nismo zadovoljni u okruženju s nekim ljudima, spremni smo promijeniti svoja ponašanja. Njima odmičemo jedne od sebe u želji ne bismo li privukli druge, nama zanimljivije. Cijeli život kontinuirano mijenjamo svoja ponašanja baš zbog svojih potreba i interesa. Nekome možemo pomoći mi, a netko nama. S trećima smo jer se osjećamo opušteno i bezbrižno.

Jeste li se zapitali, ili još bolje uzeli olovku i papir, pa napisali koje ste sve do sada uloge igrali? Sigurno je tu bio ljutko, svađalica, tiha voda brege gloda, tihi agresivci, popuštalica, coller, friendly osoba, naivčina, vjerovateljica ili još mnogo njih.

Da, sve smo mi to prošli i možemo danas reći da imamo u tome iskustva. Iskustvo nam pomaže da odaberemo baš onu ulogu kakva nam odgovara i s kojom se odlično nosimo. Nerijetko je to možda i par njih.

Gradacija

Iz one tihe povučene osobe postala sam buntovnik i svađalica. Dojadilo mi je to nakon dugo vremena, pa sam postala tiša, empatična i kompromisna. I to ima svoj rok trajanja. Uglavnom, sve je dobro u granicama, a ne u krajnosti. Ni u čemu ne treba pretjerivati ili otići predaleko. Fanatizam se nikada nije pokazao kao dobar način konzumiranja nečega.

Tanka je granica, ali je ipak granica

Najbolja je igra prelijevanja iz jednog načina ponašanja u drugi. Između njih postoji ta suptilna granica koju bih se usudila nazvati finoćom. Drugim riječima, treba znati stati, zatvoriti usta i ne tjerati mak na konac.

Znamo u drugima vrlo brzo pronaći njihove felere kad zaglibe u egoistični dio sebe i priča s JA nema kraja. Ista priča se zna pokazati i kod nas. Možda ne izgovaramo JA, no ukopano inzistiramo na svojim stavovima, ne dopuštajući drugima njihove.

Kad tiho postane glasno

I naravno, sve iz one doze srama s početka dvojimo da li da nešto kažemo ili ne. Kolike odlične rečenice nismo izgovorili upravo zbog ove dvojbe, sjetite se?

Osim što trebate biti jasni, glasni i razgovijetni u onome što hoćete, također to isto trebate biti u onome što nećete i ne želite. Neka vas ne zabrinjava što se druga strana pravi da vas ne čuje i dalje tjera po svom, čak i smisleno da vas obeshrabri i okrene u svoju koristi, a vi krenite još glasnije. Neka vas to ne poljulja kao u djetinjstvu da ste nešto krivo rekli.

Pitajte sami sebe kad nešto kažete u zauzimanju svoga stava: „Jesam li ja dobro s tim što sam sada rekla/rekao? Zvuči li to meni dobro?”

I naravno krenite u akciju.

Sjetite se jedne takve prilike kad ste u milisekundi vremena donijeli odluku i niste se dali smesti. Do rješenja vas dovela vaša upornost s velikim osjećajem zadovoljstva na kraju. Iz toga proizlazi zaključak da što god napravili, rekli, odlučili, pitajte se u startu, na glas: “Hoću li time biti zadovoljna? Zvuči li mi ovo dobro što sada kažem?”

Jer nakon svega, na kraju ćete s tim i ostati. Ne s nekim ili nečijim stavovima i razmišljanjima, nego sa svojim. Baš sam zadovoljna s ovim člankom, a vi?

Ovaj članak možete poslušati u audio obliku KLIKNI

Autorica: Aleksandra Ivanac