Stalna težnja za savršenstvom je beskonačna utrka koja nas samo udaljava od istinskog mira. Što više nastojimo upravljati svojim životom, to više gubimo unutarnju ravnotežu. Pronaći mir kroz jogu pokazalo se kao jedan od mojih najpametnijih izbora. Povratak ovoj praksi, koju sam neko vrijeme zanemarila, obnovio je moj osjećaj smirenosti i dubljeg razumijevanja sebe.

Većinu života vodila sam bitku s anksioznošću i perfekcionizmom – dvije sile koje su me tjerale na neprestanu trku za idealima i savršenim životnim standardima. Poput nevidljivog tereta, uvijek sam težila biti što produktivnija, kontrolirati svaki ishod i stajati u savršenoj ravnoteži između svih područja svog života. Jesam li uspjela? Nisam. U toj trci izgubila sam dio svoje osobe i ono što je najvažnije – mir.

Povezivanje sa sobom i svojim potisnutim potrebama

Prije tri godine, iz puke znatiželje, odlučila sam probati jogu. Djelovalo je kao nešto što će mi pomoći da se “opustim” – riječ koja je za mene imala apstraktno značenje i nisam shvaćala što u potpunosti znači.

Kroz fitness sam već bila upoznata s kontrolom tijela i disanja, ali nisam očekivala da će me ta nova rutina toliko duboko dotaknuti. Bila sam skeptična. Joga nije bila fizički izazovna poput intenzivnih treninga na koje sam navikla; pokreti su bili spori, disanje je bilo naglašeno, a um je trebao mirno promatrati. Moj um, mirno promatrati? Samo da nisam prasnula u smijanje kad sam prvi put to čula. Ali upravo su ti spori pokreti i duboko disanje počeli stvarati male, jedva primjetne pukotine u mom oklopu kontrole. Moj glasan, nemiran um se zaista uspio na momente smirivati i promatrati, upijati bez dodavanja ili izvlačenja zaključaka. Bez misli.

Prve prakse joge činile su mi se kao jednostavan “odmor” od ubrzanog života. No, kako su se tjedni pretvorili u mjesece, joga je postala nešto puno više – prostor gdje sam mogla napokon pronaći slobodu, bez potrebe za ocjenjivanjem, procjenjivanjem. Prostor gdje sam se povezivala sama sa sobom i svojim potisnutim potrebama.

Prostirka je postajala trigger ushita i sreće

Kako sam sve više usvajala asane, prostirka je postajala trigger ushita i sreće u meni. Počela sam prirodno disati kroz pokrete, osjećati senzacije u tijelu, male bolove i napetosti za koje nisam ni znala da postoje, a kroz koje sam naučila što stvarno znači otpuštati stres iz tijela. Svakim povratkom na prostirku, osjećala sam kako se komadić mene oslobađa.

Međutim, kao većina stvari u mom životu, odnos s jogom nije bio bez izazova. Nakon nekog vremena, morala sam prestati ići u studio. Rutina mi se ponovno urušila. Nekoliko mjeseci nisam radila jogu uopće, a onda je uslijedila godina dana potpune pauze od grupnih praksi.

Joga je postala nešto sekundarno – nešto što je bilo “tu” za mene kad uhvatim vremena. Bila je to godina u kojoj su moje stare navike kontrole i stresa ponovno uzele maha. Povremeno bih kod kuće odradila kratku praksu, ali nije to bilo to.

Ne znam zašto sam toliko dugo odgađala povratak u studio. Zašto se nisam potrudila otići kad sam mogla? Ne znam. Možda je u meni tinjao strah da će joga ovoga puta od mene tražiti više – da će me ponovno ogoliti i suočiti s onim što pokušavam kontrolirati.

Zahvalnost u svakoj mojoj asani

Unatoč oklijevanju, donijela sam odluku. Odlučila sam se vratiti na prostirku u poznatom malom joga studiju na istoku Zagreba. Već sam na prvi korak osjetila poznat osjećaj topline i sigurnosti, miris ulja i štapića koji su se topili u nosnicama i otišli ravno u srce. Razlila se toplina u mojim prsima. Grabila sam po lakiranim, drvenim stepenicama do prvog kata gdje se odvijala praksa. Žamor poznatih lica se čuo prije nego sam ušla.  

Povratak na prostirku u grupnoj praksi bio je pomalo zastrašujući, ali istovremeno oslobađajući. Iako sam znala u sebi da neće, bojala sam se da će me gledati kao nekoga tko je nedosljedan, pa onda samim tim loš i da će me odbaciti. Ali nije bilo tako. Osjećala sam samo ljubav koja je dolazila prema meni sa svake od prostirki koje su me okruživale. Preplavila me zahvalnost koja je u svakoj mojoj asani na toj praksi.

U svijetu gdje svi brzo okreću leđa, ghostaju i glume nešto, pretvaraju se, biti prihvaćen takav kakav jesi postane rijetki luksuz.

Sve bliže unutarnjem miru

Kad je praksa počela, osjećala sam se kao strankinja u vlastitom tijelu – sve sam radila prebrzo, nisam pratila tempo, kao da su mi pokreti bili malo strani, a disanje ponovno nepovezano.

Međutim, svaki udisaj i izdisaj, svaka asana vraćali su me bliže onom unutarnjem miru koji sam izgubila u svakodnevnim moranjima i stresu svih mjeseci u kojima sam efikasno izbjegavala praksu joge. Praksu koja me pozivala na nježnu disciplinu osvještavanja i vraćanja u sadašnji trenutak. Teško je to, vraćati se svako malo i biti tu u trenutku. Puno je misli i najlakše im se prepustiti, poletjeti za njima. Izgubiti se u skakanju s jedne na drugu, treću pa onda na stotu. Ali čim više prakticiramo, to osvještavanje postane prirodnije i lakše.

I sada, svakim dolaskom na prostirku, osjećam kako postupno otpuštam svoje potrebe za kontrolom, savršenstvom, i tu konstantnu zabrinutost.

Povezano: Joga mi je promijenila život

Moj prostor slobode, bez očekivanja i pritiska

Joga me podsjeća na nešto što konstantno moram učiti – savršenstvo nije u potpunoj kontroli, već u prihvaćanju da će život ići bez jasnog plana. Kad stanem na prostirku, izlazim iz svoje zone komfora koja je stalno razmišljanje, mozganje i briga te pronalazim prostor koji sve to u meni umiruje i nudi mi utjehu. Sada, svaki put kad se vratim na prostirku u tom našem malom studiju, to više nije samo praksa joge. To je moj prostor slobode, bez očekivanja i pritiska.

Pronaći mir kroz jogu – neprocjenjivo! Pozivam svakoga tko nije, da da priliku joga praksi. Pogotovo ako vas odbija. Pogotovo tada.