Naši životi protkani su različitim pričama u kojima ima onih sretnih, sjetnih i teških.
Uspomene koje nosimo su naša sjećanja koja nas vežu uz različite trenutke koje smo proživjeli.
U vremenu straha i neizvjesnosti mnogo je onih koji ne pronalaze način kako da promišljaju o promijeni kada iza tamnih oblaka ne vide niti jednu zraku sunca. Opisat ću vam jednu priču iz petrinjskih ruševina, možda Vas potakne na promišljanje o procvatu pozitivnih misli. Toga dana krenula sam s kolegama u Petrinju kako bismo pružili psihosocijalnu podršku napaćenim ljudima. Ispred mene je sjedila mlada žena koja je izgledom podsjećala na osobu starije dobi.
Grč na njenom licu kao da je zabetonirao njezinu mladost i ljepotu. Tihim glasom govorila je o svojim strahovima, o progonstvu koje je doživjela kao djevojčica za vrijeme rata, o saobraćajnoj nesreći koju je jedva preživjela i iskustvu potresa kojemu je svjedočila.
U jednom trenutku je rekla: „Ne vidim koji je smisao živjeti ovako. Cijelo vrijeme čekam novi potres, nemam želje niti volje kuhati, vratiti se na posao bilo što raditi.“ Njena preplavljenost strahom kao da se osjetila u svakom kutu njezina doma. Članovi obitelji su pognutih glava slušali iz minute u minutu ono što vise nisu mogli slušati. Njezini strahovi su postali njihovi strahovi i dodatno breme patnje koje su nosili sami, samo za sebe.
U tišini sam je slušala znajući da joj treba netko tko će je razumjeti, bez dodatnih pitanja ili umanjivanja njezine patnje. U trenutku dok je tražila predah od teških i sumornih misli upitala sam je: „Zašto tražite smisao na krivim mjestima?
Gledala me je začuđeno i pomalo srdito.“ A onda sam joj rekla sljedeće: „Draga moja Jelice, što mislite možemo li tijekom zime tražiti ljepotu proljeća?“ Pogledala me i rekla: „Naravno da ne, zima ne može biti nalik proljeću jer je drugačija.“ Nasmiješila sam se i upitala: „ Možete li pronaći u zimi ljepotu, a da je ne uspoređujete s proljećem?“ Grčevito se nasmiješila i rekla: „Naravno, svako godišnje doba ima svoju ljepotu. Zima ima svojih ljepota, ima i ružnih trenutaka. Kao svako godišnje doba.“ Krenula sam korak dalje pitajući je: „Sada mi recite mislite li da ipak neovisno o ovoj teškoj situaciji imate razloge malim koracima pronalaziti smisao da koračate dalje?“
Ne dozvolite da Vaši oblaci zasjene zrake svjetlosti.
Dugo je šutjela i u jednom trenutku potekla je bujica riječi. Kroz suze s osmijehom je rekla: „Ovo uistinu nema smisla što nam se dešava, ali to nije razlog da u ovom mraku ne pronalazim smisao i način kako da ugledam sunčeve zrake. Trebam se boriti, trebam pomoći mojim bližnjima, ne želim da moji oblaci zasjene njihove zrake svjetlosti.“
Bio je to trenutak procvata misli u kojem je ljubav nadmašila strah.
Pročitajte i:
Mali vodič kroz terapiju smislom u kriznim situacijama
7 Pravila za očuvanje mentalnog zdravlja
Naučite iskazivati emocije
Tvorničke postavke života
