Moje prijateljice više nisu modni dodatak, a neke su nekad bile. Iskreno i okrutno, u isto vrijeme, zar ne? E to je ta istina o kojoj sam pričala u najavi svog povratka pisanju.

Dakle, kad sam bila mlađa, i izgledala ko bomba, gledajući to današnjim očima, nikad se nisam vidjela takvom. Uvijek, ali uvijek sam imala neki feler. Ili sam si bila predebela ili su mi noge bile krive ili mi je kosa stršala ili se zvrk pošemerio ili su mi oči bile premale…ili, stotinu ili. A bila sam bomba. Jep. Imam dokaze, ako želite, pokazat ću vam.

Uglavnom, u to mračno doba, birala sam za prijateljice cure koje su izgledale bolje od mene. Zašto? Pa jednostavno zato što bi one svojim izgledom privlačile pažnju, a ja sam bila sigurna da se tada nitko ne bi zagledao u mene, jer sam imala jako ljubomornog dečka koji mi doslovce nije dao disati. A voljela sam društvo, upoznavati nove ljude i ne vezati se previše ni za koga.

Međutim, nakon godina analize događanja tijekom tih druženja, došla sam do zaključka da su one bile samo navlakuša, a zbog mene se društvo održavalo i grupa ljudi s kojima sam se družila postajala je sve veća i veća. Na moju žalost, uglavnom muški.

U trenutku prekida s tim likom, ostala sam bez prijateljica, ali s hrpom prijatelja – muških. I svi do jednog su me smatrali „jednom od dečki“, jer sam se tako ponašala. Radila sam, kao i danas, s autima, znala sam razliku između „cincilatora“ i „gefufne“, a i bila sam oštra na jeziku kad se komentirala ženska osoba iz drugog društva. Reklo bi se, bila sam pravi frend. A i nisam cugala pa sam ih mogla voziti doma bez bojazni od policije.

Prijateljstvo koje me puno naučilo

Nakon toga je došla faza kad sam upoznala ženu koja je obilježila moj život prijateljstvom koje me puno naučilo. Povezala nas je ljubav prema automobilizmu i konfekcijski broj. Tu više nisam bila u fazi da privlačim pažnju pa mi nije bilo važno koja bolje od nas dvije izgleda, ali simpatično je bilo to da smo bile toliko slične, da smo čak i istu garderobu kupovale.

S njom sam proživjela teške raskide veza, mojih i njezinih, počinjala i završavala nebrojen broj dijeta, putovala i radovala se svakoj njezinoj sreći i živcirala se zbog svake njezine nervoze, plakala zbog svake njezine tuge, odabrala i kupila svoju vjenčanicu, plesala na svojoj svadbi… i tisuću drugih detalja o kojima znamo samo ona i ja. Odradile smo zajedno naše najbolje godine. Tridesete.

Kad sam došla do spoznaje da ne idemo više istim putem, da ima puno tema o kojima nemamo isto mišljenje, da ne gledamo više istim očima, tad smo se razišle riječima: „Volim te i vrata mog doma su ti uvijek otvorena, ali ovako dalje ne mogu.“ I ona je shvatila. Vjerujem da ju je zaboljelo, jer boljelo je i mene, jako, ali ona je u mom životu odradila ono što je trebala, a to su bile – tridesete. Najbolje tridesete ikada! I zato, mila moja, znam da ovo čitaš – hvala ti na nezaboravnih 10 godina prijateljstva.

Sljedeća faza

Nakon nje, ušla sam u fazu „mama – predstavnica u Vijeću roditelja“, „predstavnik stanara“, „najbolji organizator natjecanja“, „mama ne edukacijama“… uglavnom, naporno. Nemam pojma zašto sam si sve to nakalemila na vrat, ali eto bilo je fora.

Tad su u moj život ušle, mame iz vrtića, škole, s treninga, susjede. E vidite, u tim godinama nema baš puno tajni koje se moraju skrivati pa prijateljstva nisu baš tako intenzivna. Iako, sve mi imamo putra na glavi, pa su rijetke koje su me „prokljuvile“ kao žensku od akcije koja je voljela uvijek biti u centru pažnje, odlučile ostati uz mene. Druženja su bila po dječjim rođendanima, pričestima i krizmama, a ponekad bi se znale počastiti „all girls“ večerama, recimo u Sofri, ili odlaskom u kino gledati „Sex i Grad“. Zanimljivo zvuči, zar ne?

Tu su zasjale 2 žene za koje i danas s ponosom mogu reći da je ova munjara koja piše ove retke, njihova prijateljica. One nisu žene koje bih vodila da privuku pažnju ili kojima bih pričala skrivene tajne jer ja tajni više nemam. Kod mene je sve javno, kao na dražbi. Je li to zaista tako, vidjet ćete i sami kroz vrijeme koje je pred nama.

Bogata sam

I za kraj, ove moje babe danas. Dakle, kroz one druge tri stvari koje sam nabrojala u uvodu, u kolumni Pa dobro, gdje si ti? – tumor na mozgu, anafilaktički šok i respirator, zasjale su nove zvijezde u mojem životu. Žene koje su i prije bile prisutne, ali su tek kroz ovo pokazale koliko sam im važna. Ponekad me strah pomisliti da su tu samo dok ova oluja ne prođe i da ću ih izgubiti kad stanem na svoje noge, jača nego ikada, ali nekako vjerujem da će većina njih ostati jer kad bolest zbliži ljude, tad su te veze neraskidive. Nadam se da je tako.

Uskoro ću navršiti 45 godina i s ponosom mogu reći da imam prijateljice:

• koje me nazovu samo da mi kažu da me vole, ili da im idem na živce kad dramim, ili da jednostavno odjebem u troskoku s glupim fotkama na Instagramu
• koje me napadaju ako kupujem vrećicu u dućanu, a ne nosim svoju
• koje me zovu polovnjačom ili predmenopauznom buhtlom koja će eksplodirati ako ne počne cugati
• koje su mi poskrivečki i na Rebro i u Dubravu dostavljale slatkiše i sve što mi je srce poželjelo
• koje mi dođu doma napraviti frizuru samo zato što im treba čik pauza od svega, a i moja kosa voli pažnju
• koje mi svaki dan govore da bi trebala izgubiti još kila i unatoč tome mi na kavu donesu čoksu
• koje me zagrle bez razloga i bez straha od Covida.

I još mnogo toga. Neću vam ispričati sve, pričajte vi meni, kakve bi babe imate?

Imam ja u društvo još pokojeg muškog koji, ili me mrzi što nisam prije otišla na pregled jer on smatra da sam ja znala da imam tumor, ili koji je cijelu noć na Kamenitim vratima molio da se ja probudim kad sam pala u anafilaktički šok, koji će naći način da me preko reda ubaci na pretragu koja se čeka mjesecima, koji će me pozvati u svoj dom gdje se potres toliko ne osjeti, kako bi se ja malo ustabilila psihički… imam ih, i zahvalna sam na njima. Puno ih je, ali i da je samo jedan, zahvalna sam.

Dakle, bogata sam. Jesam. Bogata sam ljudima koji me okružuju i zato nemam pravo kukati, cviljeti i biti nezahvalna. Ali, biti u strahu, to još uvijek imam pravo.

Još uvijek mislite da nemate priču za mene?
Ja ću pisati sve dok se vi ne otvorite, jer znam da imate jako puno toga za reći.

Voli vas vaša ljudima bogata Nevena

Pročitajte i:
Pa dobro, gdje si ti? Baš sam ovih dana htio da te zovnem…
Viking na semaforu
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
Kritičarke, kritičari i svi koji bi to voljeli biti…