Sjećate se moje priče “Boje emocija”? E to je bila jedna strana medalje i priče o depresiji. “Priče iz čekaonice”, druga je strana.
Navodno, kažu ovih dana da su se psihička oboljenja popela skoro na prvo mjesto ljestvice oboljenja, a naročito kod žena. Današnji način i ritam života, uz sve dobrobiti i blagostanja, donio je sa sobom i evo ovakve stvari… svi smo depresivni, jadni, u stresu… blabla. I tako malo po malo… jedan po jedan… završimo na nekim razmatranjima kod psihijatra.
Kažem ja svome sinu: “Ma zaboravi sve te nekakve FER-ove, prava, ekonomije… sine, studiraj psihologiju… tu je lova.”
Prvo, svi mi koji smo se iz kojekakvih razloga našli pred vratima socijalnih psihijatara, bolje bi nam bilo da smo se bacili u rijeku ili more (tko što već ima blizu)… Šetaju te onakvog nenormalnog od vrata do vrata… od bolnice do bolnice. Naprosto, nikome ne pripadaš?! A kad te ipak, nekako, i prime prvi put i otpreme s dozom lijekova koji bi i konja ubili, na kontrolu za mjesec dana više ne računaj. A onda, na prvoj kontroli, već malo okuražen poslije mjesec dana, za svaki slučaj odeš kod privatnika, a on te odere za pola sata ugodnog ćaskanja za ne baš malu cifru novca. Ispriča ti u međuvremenu, vrlo etično, tko iz tvog sela još dolazi kod njega i kako je ta mala plava psihijatrica, kod koje si bio prije mjesec dana, bolnička radodajka… hm.
Toga nema ni u Felinijevim filmovima
Dakle, poslije ovog osvježavajućeg uvoda slijede ti redovne kontrole svakih 3-4 mjeseca kod psihijatra koji dolazi u tvoje mjesto. Pod “moje mjesto” mislim na ovu selendru u kojoj živim i u kojoj taj gore navedeni stručnjak dolazi dva puta mjesečno. Primi 30 ljudi, a ti da bi bio jedan od njih, moraš se najaviti bar tri mjeseca prije.
E sada, ne pišem sve ovo zato da bih se žalila, nego da opišem kako svaki put kad dođem na tu dugo očekivanu kontrolu (koja se na kraju otegne i na svakih 6 mjeseci) idem s neopisivom radošću. Naime, tu ekipu, taj feeling, te razgovore u čekaonici… pa toga nema ni u Felinijevim filmovima.
PRIMJER PRVI:
Sjedne do mene čovjek, malo stariji, ali puno smušeniji, i počinje priču ispod glasa bez uvoda. Uđem ja unutra, a ona meni – dobar dan; ja njoj – dobar dan; ona meni – kako ste? I najednom ničim izazvan PA JA BI POPI…!!! (unaprijed se ispričavam na mom francuskom, ali ne mogu drugačije prenijeti tu atmosferu). Skoro skočim sa stolice, i ja i pet ljudi oko nas, ali brzo se svi smirimo, jer ovdje je to normalno. 🙂
PRIMJER DRUGI:
Sjedi nas dvadesetak u čekaonici (nije se skupila još sva ekipa) i čekamo doktoricu, kad izlazi sestra i tri puta prozove moje prezime… Ajme, pomislim ja… pa što to s našim genima nije u redu. 🙂
Vjerodostojan svjedok
Ali, najviše od svega me veseli druženje s mojim supatnicima… Naprosto, kad neke vidim, shvatim da mi nije ništa. Susretnem davno zagubljenu rodbinu, dobijem puno dobrih savjeta i puno boljih dijagnoza nego što mi bilo koji stručnjak može dati. Susrećem tu i likove koji još prije par godina ne bi ni mrtvi nogom kročili u ove prostorije doma zdravlja (ne daj Bože da ih netko ne bi vidio), a sada bome, kad nema druge, dobro je i ovdje.
Žao mi je što ovdje ne mogu kao primjer navesti neka poznata imena (kažu ne bi bilo etično), jer bi priča djelovala puno uvjerljivije, ali vjerujte mi na riječ (sad o tom – potom koliko sam ja vjerodostojan svjedok s obzirom na dijagnozu). Priče iz čekaonice bile bi bestseler.
Autorica: Željka, čitateljica
Povezano: Boje emocija: Put kroz depresiju do izlječenja
