Predmenstrualni sindrom (PMS) i njegova teža varijanta, predmenstrualni disforični poremećaj (PMDD), karakterizira prisutnost fizičkih simptoma i/ili poremećaja ponašanja koji se ponavljaju u drugoj polovici menstrualnog ciklusa i često u prvih nekoliko dana menstruacije.

Pregledom stručne literature nailazimo na navedenu definiciju za predmenstrualni sindrom. Ozbiljnost simptoma PMS-a ili PMDD-a dovodi do ometanja nekih aspekata kvalitete života žene. Primjerice obiteljskih ili drugih socijalnih odnosa, rada u kući ili izvan nje, itd…

Najčešća tjelesna manifestacija je nadutost (napuhnutost) trbuha, a vrlo često prisutna je i osjetljivost dojki (mastalgija) i glavobolja. Emocionalni simptomi nerijetko dovode do većih problema od onih tjelesnih.

Predmenstrualni disforični poremećaj (PMDD) može se razlikovati od predmenstrualnog sindroma (PMS) prisutnošću najmanje pet simptoma, uključujući jedan afektivni simptom, poput promjena raspoloženja, razdražljivosti i/ili depresije.

Iako je uobičajeno imati jedan ili nekoliko predmenstrualnih simptoma, klinički značajan PMS javlja se u samo 3-8 posto žena, dok PMDD pogađa približno 2 posto žena.

Učestalost PMS-a i PMDD-a u populaciji precijenjena je zbog nepridržavanja strogih dijagnostičkih kriterija. PMS je opisan u raznim kulturnim okruženjima, čak i među ženama koje općenito nisu svjesne ovog poremećaja. Kao primjer, možemo navesti kako su slične stope poremećaja zabilježene u mediteranskim zemljama, na Bliskom istoku, Islandu, Keniji, Novom Zelandu i Aziji.

Simptomi koji se najčešće prijavljuju su nadutost trbuha, grčevi, razdražljivost, mastalgija (bolne napete dojke) i bolovi u zglobovima i leđima.

Uloga genetskih čimbenika u predispoziciji predmenstrualnom sindromu (PMS) i predmenstrualnom disforičnom poremećaju (PMDD) područje je aktivnog istraživanja. Konačni rezultati još nisu dostupni. Češće se bilježi u bijeloj populaciji. Ostali mogući čimbenici rizika za razvoj PMDD-a uključuju slabije obrazovanje i pušenje cigareta, povijest traumatičnih događaja ili anksiozni poremećaj, iako su to faktori rizika za niz poremećaja raspoloženja i anksioznosti.

Žene s predmenstrualnim sindromom (PMS) imaju široku paletu cikličnih ponavljajućih tjelesnih, emocionalnih, bihevioralnih i kognitivnih simptoma. Započinju u lutealnoj fazi (druga polovica) menstrualnog ciklusa i nestaju nedugo nakon početka menstruacije (folikularna faza). Osnovna značajka je ponavljana pojava simptoma tijekom završetka druge faze menstrualnog ciklusa s razdobljem bez simptoma nedugo nakon početka menstruacije.

Kada se javlja?

Za većinu žena, tipovi simptoma prilično su dosljedni tijekom ciklusa i traju u prosjeku šest dana mjesečno. Analiza prospektivnih ispitivanja simptoma kod žena s predmenstrualnim disfornim poremećajem (PMDD) sugerira da su raspoloženje i tjelesni simptomi obično najteži (i popraćeni funkcionalnim oštećenjem) četiri dana prije te kroz prva dva do tri dana menstruacije.

Najčešći simptomi

Više od 150 fizičkih, bihevioralnih, emocionalnih i kognitivnih simptoma dodijeljeno je PMS-u u literaturi. Međutim, broj simptoma viđenih u velike većine bolesnica mnogo je ograničeniji. Po definiciji, afektivni simptomi prevladavaju u žena s PMDD-om, iako većina žena s ovim stanjem ima i fizičke simptome.

Najčešći afektivni ili bihevioralni simptom PMS-a su promjene raspoloženja. Ostali česti nefizički simptomi ponašanja uključuju:

• razdražljivost,
• anksioznost/napetost,
• tužno ili depresivno raspoloženje,
• povećani apetit/žudnja za hranom,
• osjetljivost na odbacivanje,
• smanjeni interes za aktivnosti.

Najčešće tjelesne manifestacije PMS-a su nadutost trbuha i ekstremni osjećaj umora. Ostali česti simptomi uključuju osjetljivost dojki, glavobolju, valunge (iznenadne osjećaje vrućine) i vrtoglavicu.

Napadi vrućine u žena koje nisu ni nakon porođaja ni u peri ili postmenopauzi itekako nagovještavaju PMS ili PMDD.

Umjereni do ozbiljni simptomi PMS-a povezani su sa smanjenjem kvalitete života povezanim sa zdravljem, kao i smanjenjem produktivnosti rada, povećanjem izostanka s posla i povećanjem posjeta ambulanti pružatelja zdravstvenih usluga.

Simptomi PMS-a počinju bilo kada nakon menarhe, obično do ranih 20-ih godina i nastavljaju se tijekom reproduktivnog života (ako se ne liječe). Neke žene imaju teže simptome u kasnim reproduktivnim godinama, a čini se da su žene s predmenstrualnim poremećajima u većem riziku od razvoja poremećaja raspoloženja tijekom menopauzalne tranzicije.

PMS se potpuno povlači nakon menopauze i prolazno tijekom trudnoće ili tijekom bilo kakvog poremećaja ovulacijskih ciklusa.

Postavljanje dijagnoze

Kod fizikalnog pregleda i laboratorijskih nalaza ne nalazi se posebnih abnormalnosti kod žena s PMS-om / PMDD-om.

Dijagnozu PMS-a postavljamo ako žena ima:

• jedan do četiri simptoma koji mogu biti fizičke, bihevioralne ili afektivne / psihološke prirode, ili
• ≥5 simptoma koji su fizički ili bihevioralni

S druge strane, ako žena ima ≥5 simptoma, a jedan od njih je “afektivni simptom” (npr. promjena raspoloženja, bijes, razdražljivost, osjećaj beznađa ili napetosti, tjeskoba ili osjećaj na rubu), tada je preciznije dijagnosticirati PMDD, a ne PMS.

Simptomi moraju na neki način narušiti funkcioniranje, kao što se također moraju smanjiti kod menstruacije ili nedugo nakon toga kako bi predstavljali interval bez simptoma.

Predmenstrualne poremećaje uvijek treba razlikovati od predmenstrualnih pogoršanja osnovnog psihijatrijskog poremećaja, prijelaza u menopauzu, poremećaja rada štitnjače (hiper- ili hipotireoza) i poremećaja raspoloženja, poput depresivnog poremećaja.

Kako se ne bi olako PMS zamijenio s nekim ozbiljnim kliničkim stanjem vrlo je važna upotreba strogih dijagnostičkih kriterija i prospektivnog bilježenja u procjeni pacijenata koji se žale na PMS ili PMDD.

Liječenje

Ciljevi liječenja pacijenata s predmenstrualnim poremećajima su ublažavanje simptoma i poboljšanje funkcionalnog oštećenja. Brojni pristupi, uključujući promjene životnih navika (vježbe i tehnike opuštanja), kognitivno-bihevioralna terapija i lijekovi (selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja (reuptake) serotonina [SSRIs] i/ili kombinirani estrogen-progestinski kontraceptivi (COC) učinkoviti su za žene s PMS-om ili PMDD-om.

Za žene s blagim predmenstrualnim simptomima koji ne uzrokuju fizičku ili socioekonomsku disfunkciju, započinjemo ciljanu terapiju promjene ponašanja i/ili životnog stila kao što su redovita tjelovježba i tehnike smanjenja stresa.

Tečaj kognitivno-bihevioralne terapije (CBT) može biti koristan za neke žene. Međutim, ovaj pristup još nije dovoljno proučen, te se rijetko koristi.

Selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja (reuptake) serotonina (SSRI) koriste se kao prvi izbor medikamentoznog liječenja za žene s umjerenim do teških predmenstrualnim simptomima koje ne žele kontracepciju. Prije početka liječenja, simptome treba prospektivno dokumentirati.

SSRI se mogu davati kao kontinuirana dnevna terapija, ili samo u lutealnoj fazi (drugoj fazi ciklusa, počevši od 14. dana) ili terapija s pojavom simptoma, ali kliničar mora biti siguran da je pacijent asimptomatski tijekom folikularne faze (prve faze ciklusa) kako bi se izbjeglo neprikladno liječenje. Ako je kontracepcija važniji prioritet pacijentice (uz liječenje predmenstrualnih simptoma), mnoge se žene radije odlučuju za kombinirani estrogen-progestin oralni kontraceptiv (COC), umjesto SSRI-a kao prve linije terapije.

Za pacijentice koje ne reagiraju na gore navedenu terapiju, predlaže se terapija agonistima gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRH) s dodavanjem estrogen-progestina.

Medikamentozna terapija obično je vrlo uspješna te se ne razmatraju kirurški zahvati. U vrlo malom broju slučajeva u kojima ne pomaže nijedan navedeni oblik liječenja pristupa se kirurškom zahvatu obostrane ooforektomije (kirurško uklanjanje jajnika).

Zaključak

Iako je na predmenstrualni sindrom (PMS) kroz povijest gledano na različite načine, vrlo često je pripisivan „histeriji“ žena te se smatralo da njihovi spolni organi imaju potpunu kontrolu nad njima. Nerijetko su neke žene u raznim kulturama i društvima stradavale zbog jake manifestacije simptoma. Razvojem društva započinju promjene i na shvaćanju PMS-a.

Podrijetlo i razvoj suvremenog koncepta predmenstrualnog sindroma (PMS) započinje 1931. kada je kao takav definiran u američkoj literaturi. Kroz godine se značajna pažnja posvetila proučavanju fiziologije samog stanja te doprinijela definiranju istog medicinskim i socijalnim problemom.

Danas je PMS prihvaćen kao medicinsko stanje, te žene nisu stigmatizirane zbog procesa kroz koji periodički prolaze, već im se isto pokušava olakšati i izliječiti kako bi se smanjili simptomi i olakšalo funkcioniranje u društvu.

PMS je problem koji će postojati dok postoji i čovječanstva, samo ćemo vremenom razbiti mit i predrasude prema istome, a sama problematika žena će se svesti na minimum. Do tada imajmo strpljenja i razumijevanja. 🙂

 Povezano: Inkontinencija urina – prikriveni problem većine žena današnjice