Mirta je bila žena u srednjim četrdesetim godinama. Zapravo bliže pedesetoj. Iako su joj svi govorili da izgleda puuuuno mlađe, nije se baš tako osjećala. Godine su je sve više pritiskale i negdje na polovici životnog puta, kako je sama znala reći, oprostila se s mladošću, ali nikako da kaže dobar dan srednjoj životnoj dobi.
Problemi s kralježnicom, od cervikalnog do lumbalnog dijela, bili su sve bolniji, vid sve lošiji, vene na nogama sve izraženije. Teško se mirila s činjenicom da stari i redovito je na lice, u dnevnoj beauty rutini, nanosila i retinol, i hijaluron, i ceramide, sve samo da prikrije te izdajničke bore oko očiju i na vratu.
Davnih je dana diplomirala na jednom od fakulteta u svome rodnom gradu. Nije da je studij komparativne književnosti bio njezin prvi izbor – ona je tako silno željela upisati francuski i povijest umjetnosti – no ovaj zadnji rat tek je završio, siromaštvo je bilo i više nego sveprisutno pa je Mirta odabrala ono što ju je donekle podsjećalo na nikad ostvarene želje. Poslušna i predana onome što radi, jer to je u njezin DNK bilo ugravirano obiteljskim odgojem, bila je uistinu izvrsna studentica. Profesori su je hvalili i isticali kao primjer drugima, a na zadnjoj godini studija bila je predložena za čak dvije stipendije – onu državnu i rektorsku. Diplomirala je u roku s odličnim uspjehom. Sve se više šuškalo da bi baš ona mogla postati asistentica jednoj od profesorica koja je bila nositeljica zapravo ne odveć zanimljive katedre. Ali, čovječe, nudi ti se mjesto na fakultetu! Pa tko bi odbio takvo što!
No, sudbina joj se tada prvi put nemilosrdno iskesila pokazavši osmijeh koji je neodoljivo podsjećao na Jokerov. Prešutno, posve tiho, na njoj obećano mjesto došla je njezina kolegica – neprimjetna djevojka M. H., posve nezainteresirana za odabrani studij, a koja je, uz to, na svaki ispit morala izlaziti po nekoliko puta jer, eto, uvijek je ona bila ta koja nije imala sreće, a baš je taj dan profesor bio totalno loše volje. Vidiš ti, uvijek ona od preostalih dvadeset i pet studenata koliko ih je bilo na Mirtinoj studentskoj godini. Mora da se rodila pod ne odveć sretnom zvijezdom. Nikad nisu bile bliske jer jednostavno nisu imale o čemu posebno ni razgovarati.
Povezano: Katarina Solomun: Usud u Kringi
Mirta, s diplomom već spremljenom na dnu ormara, mjesecima je preispitivala zašto se sve odvilo baš tako kako se odvilo: je li presudio njezin pankerski izgled, je li negdje nešto krivo rekla, je li ovo, je li ono… Mama, žena koja je svoj cijeli radni vijek odradila u bivšem sistemu kao tajnica generalnog direktora tada značajnoga industrijskog postrojenja, uporno joj je govorila kako nitko ne voli pametnije nasljednike od sebe. Pojma nemaš tko je sve bio direktor! Onaj s osnovnom, jedva trogodišnjom školom! Ni jedan jezik nije znao, samo, kao, ruski. A da je barem ruski govorio… Ali da, ta svemoćna, posve mala knjižica, nema vrata koja nije otvarala. Ni danas nije ništa drugačije. Više nije crvena, možda je plava, ali velikim je slovima i nadalje napisano PODOBNOST.
Ma pričaš gluposti, odmahivala bi Mirta rukom.
No, kako nije mogla predugo odmahivati, krenula se javljati na natječaje. Sve je ona to redovito pratila, slala molbe, išla čak i na razgovore. I ništa. U međuvremenu je položila i državni stručni ispit. I opet ništa. Povremeno bi uletjela kao zamjena u nekoj školi i to je bilo sve.
I onda joj se, zahvaljujući poznanstvu s jednim kolegom s fakulteta, ukazala prilika da se zaposli kao lektorica u izdavačkoj kući. Bingo! Uz lekture, sređivala je, doduše, i brdo papirologije, nosila kave šefu, prala podove i wc na kraju radnog vremena, čak mu je znala kupovati i kravate kada je imao neki važan sastanak. I onda, kako to obično biva, firma je propala. Mirta se našla na Zavodu za zapošljavanje s povelikom rupom u vidu neplaćenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
I opet sve ispočetka: natječaji, molbe, razgovori… S vremenom bi samo nazvala školu i pitala imate li djelatnika. Ako je odgovor bio potvrdan, ne bi se ni javila na natječaj. Čemu? I onda bi opet uletjela povremena zamjena jer je kolegica operirala kralježnicu pa mora na rehabilitaciju ili pak ona druga, gospođa pred mirovinom, na rodnom otoku čisti tavan kuće koju uskoro namjerava iznajmljivati turistima.
Jednog je dana s mamom otišla na groblje. U razgovoru s nekom njezinom poznanicom našla je novi posao – na mjestu gdje ga je najmanje očekivala i koji je najmanje očekivala. Postala je čistačica grobova. Oboružana metlama svih veličina, sredstvima za čišćenje, poliranje mramornih nadgrobnih ploča, žiletima za skidanje smole s borova koja se cijedila poput meda koji bi ujutro umiješala u svoju kavu, triput tjedno sjela bi na autobus br. 4 koji bi je odvezao na središnje gradsko groblje. Dvije do tri grobnice na dan. Zarada i nije bila nešto, ali bolje i to nego ništa koje joj se uporno nudilo.
Pa ne mogu kola ići samo nizbrdo, tješila bi je mama. I uistinu, ne polažući previše nade, Mirta se javila na natječaj jedne poveće izdavačke kuće koja je tražila prevoditelja. Fortuna joj je konačno poklonila svoj osmijeh. Posve predana poslu u kojem su se zaredale i nagrade, i priznanja, i usavršavanja, i međunarodne rezidencije, Mirti su godine proletjele. Putem kroz profesionalni život, nekako je stavila sa strane onaj privatni. Živjela je s Damirom, dugogodišnjim partnerom, automehaničarom kojeg je upoznala kada je prvi put odvezla na servis svoj stari Clio, i dvije mačke. Djeca su ostala samo nedosanjani san.
Pritisnuta brojnim, svakodnevnim obavezama, Mirta je sve više i više bila umorna: od nakupljenih godina, narušenog zdravlja, a nekako ju je najviše boljela spoznaja da nikada neće u naručje primiti vlastito dijete, zasuti ga poljupcima i udahnuti onaj tako prepoznatljiv miris koji na koži mogu imati samo bebe. Početni entuzijazam na poslu s vremenom je zamijenila rutina. Sve ga je više obavljala s grčem u želucu. Naime, izdavaštvo se polako, ali sigurno kretalo ka marginama interesa svake moguće vrste. Plaća je godinama bila ista. Naknade za prijevoz nije bilo. Godišnji je bio samo naznaka na papiru. Poslodavac sve zahtjevniji. I nebulozniji u svojim zahtjevima.
Često bi znala reći Damiru da mora raditi tako da s jedne strane laptopa postavi kantu za povraćanje, a s druge baksu Jacka Daniels’a. Iako nije voljela alkohol.
I onda je jedan dan na FB-u vidjela sasvim običan oglas kojim privatno veleučilište traži stručnog suradnika u obrazovanju. Administrativni posao. Naravno da se javila i ugodno iznenadila kada je za nekoliko dana pozvana na razgovor. Lijepo se odjenula taj dan. Kupila je novi kaput i novu torbu. Navukla crne rukavice u koje do tada ni jednom nije zavukla svoje koščate ruke. Jedino Dockersice nije željela zamijeniti salonkama koje su već dulje vrijeme stajale spremljene u kutiji. Posve okej, rekao joj je Damir, to si ipak ti.
Ravnatelj je bio i više nego ljubazan. Kandidati su se izmjenjivali kao na traci. Prelistao je nekoliko puta njezin životopis. I svaki put bi ponovio – iznimno bogat i zanimljiv, rijetko kad imam ispred sebe takvog kandidata. Ali posao nije dobila. Prekvalificirani ste, siguran sam da biste otišli za par mjeseci, a ja bih morao ponoviti natječajni postupak. Na odlasku mu je zahvalila što ju je uopće i pozvao na razgovor, s obzirom da se približava pedesetoj. Ma dajte, pa vi ste žena u najboljim godinama.
Dan je bio vedar, sunčan i ugodno topao. Premda još rano proljeće, Mirta je već maštala o ljetu, odlascima na more, kupanju, čitanju knjige u hladu ispod suncobrana. Sjela je na terasu kafića na Kontu, mjestu gdje je provela svoje studentske dane i godine. Naručila je kavu, zapalila cigaretu i otpuhivala kolutove dima u zrak, u dan od kojeg se skrivala iza sunčanih naočala. Čekajući svoj macchiato, listala je po mobitelu. Na lokalnom portalu ugledala je njezino ime – M. H. postala je prodekanica za znanost na njezinom nekadašnjem fakultetu. Nešto ju je presjeklo u želucu, trenutno, oštro, bolno. Zagrcnula se, počela kašljati i ispljunula gutljaj kave posred stola.
Čemu se ona trudila cijeli svoj život kad jednu vještinu nikada nije savladala – uskakanje u analne otvore.
Papirnatim maramicama obrisala je stol. I naručila novu kavu.
Povezano: Katarina Solomun: Hejt nesretnih ljudi
