Koliko vas je otvorilo ovu kolumnu iz znatiželje tražeći odgovor na bezbroj pitanja na koja niste, a imate pravo dobiti informaciju?

Pandemija bolesti Covid-19

Možda će netko nakon pročitanog teksta reći još jedna od objava na koju sam izgubio/la vrijeme. Drugi će ozbiljno promišljati o posljedicama bolesti Covid-19 koje čeka svijet kao mjesto puno nesigurnosti i potisnutih strahova. I što sada? Suočiti se s vlastitim strahovima, problemima na području mentalnog zdravlja ili naprosto sve ignorirati prodajući onu već ofucanu priču – ja sam dobro, svi su oko mene dobro… a zapravo ništa nije dobro.

Gdje je u svemu tome nestao čovjek?

No vratimo se mi naslovu koji pobuđuje znatiželju i krije neku sočnu tajnu. Bit ću vrlo jasna i kratka u otkrivanju onoga o čemu se ne priča.

Ne priča se o povećanju broja anksioznih i depresivnih pojedinaca, ne priča se o pomolu pandemije depresije u cijelome svijetu, o sve većem broju razvoda, prekinutih obiteljskih i prijateljskih odnosa.

Paralelno kako se traži lijek za Covid-19, tako farmaceutske tvrtke, kao i tvornice alkoholnih proizvoda, trljaju ruke jer proizvodnja iz dana u dan rapidno raste.

Gdje je u svemu tome nestao čovjek koji je prije par mjeseci bezbrižno hodao ulicama svoga grada? Socijalna i fizička distanca, dezinfekcija i izolacija uzele su danak milijunima ljudskih umova i duša. Emocionalno smo kontaminirani, prestrašeni i otuđeni.

Nije li to razlog da uz ekonomsku krizu, gubitak slobode i dostojanstva ne izgubimo i ovo malo razuma što nam je ostalo? Ljudi koji imaju simptome depresije i koji se trude kamuflirati težinu bolesti često su neprepoznati, zanemareni i stigmatizirani.

Povezano: Što vaš život čini vrijednim življenja?

Mentalne poteškoće

Možete oboljeti od čega god želite, ali ne daj Bože da zucnete bilo kome da imate mentalnih poteškoća. Koliko je ljudi nakon potresa, gubitka posla, straha od virusa zadobilo probleme kao što su nesanica, umor, gubitak daha, noćne more, gubitak interesa za sve ono što im je do jučer bilo važno i vrijedno.

Pojedinci koji su oboljeli od depresije kažu da je teško drugima razumjeti kako život s depresijom može biti pretežak. Život s depresijom uspoređuju s hodom po mračnom tunelu iz kojeg se ne nazire nikakva mogućnost izlaska. Navode kako doživljavaju neku vrstu razlike između unutarnjeg i vanjskog doživljaja.

Za neke, to je život u kojem su izgubili sve osim izloženosti bolno ogoljenom umu. Za druge je to oderana osobnost u kojoj nema mjesta za ništa osim konstantne duhovne boli, praznine i ništavila. To su samo neka od svjedočanstava ljudi s kliničkom slikom depresije.

Postavlja se pitanja što je s mladima koji nakon prvog vala virusa rezignirano gledaju na buduće dane. Društvo se ne želi baviti takvim i sličnim pitanjima. Svi su fokusirani na virus i predizborne aktivnosti. Ono što se pitam kao pojedinac u moru oboljelih, što će biti sa svima nama?

Ono što nas nije ubilo samo će nas ojačati… ili?

Netko će reći, ono što nas nije ubilo, samo će nas ojačati. Ne slažem se s navedenim. Ono što znam iz osobnog iskustva, što me nije ubilo, ranilo me. Ako sam ranjena, kao osoba ne mogu biti osnažena, mogu biti samo oslabljenja.

Ako nas virus nije ubio, on nam je ostavio strah. Nekome je to strah od noći, nekome je to strah od izlaska iz kuće, vožnje javnim prijevozom ili čekanja u redu na blagajni.

Zbog toga se većina povukla u sebe. U samoći svog malog prostora mogu u miru pustiti koju suzu, mrmljati sebi u bradu, prezirati vrijeme u kojemu žive tražeći načine kako da vrate dane prije korona virusa.

Pandemija anksioznosti i depresije

S virusom smo dobili prvo poluvrijeme, drugo je neizvjesno. Ono što mene zabrinjava, a trebalo bi nas sve brinuti, što će biti s pandemijom anksioznosti i depresije. Na to većina odmahuje rukom, jer u konačnici sve se svelo na fizički dio čovjeka, o emocijama i duševnom zdravlju se ne priča.

Bojim se jednog od mogućih scenarija u kojem bi mogli pobijediti virus, ali izgubiti zdrav razum. Svi besplatni telefoni za pomoć u krizi bilježe poražavajuće informacije. Volonteri koji su dežurali kako bi pomogli ljudima nisu imali kome pomoći jer nije bilo poziva.

Jesmo li uistinu toliko posloženi da nam ne treba podrška ili smo toliko skršeni da bježimo od sebe svojih emocija i duševnog zdravlja? Pitam se kako depresivan svijet može donositi zdrave odluke. Kako možemo očekivati bolje sutra ako živimo u emocionalnom vakuumu u kojem anksioznost i depresija suptilno oduzimaju ono što Covid-19 još nije oduzeo.

Povezano: Pandemija s ljudskog stajališta

Vaša Dubravka