„…baš sam ovih dana htio da te zovnem…“, rekao bi Balašević, kojeg više nema među nama, ali će uvijek živjeti u svojim pjesmama.

Isto kao i Oliver, Kićo, Džej i Zdenka, neće svojim glasom uživo više dirati našu dušu, kao što ni Pero Kvrgić i Špiro Guberina neće svojom satirom tjerati suze na naše oči, osmjehe na lica… Nema ni njih. Nema ni Mustafe i Nede i Božidara, glumaca koje smo uvijek s veseljem pratili na malim ekranima. Otišli su, nadam se na neko bolje mjesto, i živjet će u djelima koja su ostavili iza sebe. Radili su cijeli život, otvarali nam svoje duše kroz djela, a mi smo im zauzvrat dali emociju… i to uvijek lijepu i čistu emociju, punu topline i ljubavi.

Mnogi velikani su nas napustili u zadnjih godinu dana i falit će nam u konačnici svima. Nadam se da je nova generacija velikana u nastajanju jer želim da jednog dana moj sin, kao ja danas, pjevuši u sebi Jaltu, Jaltu, razmišlja o Mustafi kao o Leonu Glembayu, a ne Izetu, iako me Izet natjerao na smijeh do suza, ali Leon me tjerao da razmislim o važnijim stvarima. Da razmisli o Špirinoj „Buži“ i načinu razmišljanja čovjeka kad vodi monolog sam sa sobom, da osjeti snagu Oliverovog “Lipog anđela“ i Džejeve „Imati pa nemati“ te zaplače, kao i ja svaki put, kad čujem Kićinu „Otišo je otac moj polako“… i da ne nabrajam dalje, da ne ispadnem mazohista, ali to su ljudi koji su u meni budili emociju.

Strah i bespomoćnost

Emocije koje sam osjećala zadnjih godinu dana bile su strah i bespomoćnost. Mislim da vam ne moram pisati zašto, ali reći ću vam samo TOP 3 stvari.

1. Potres u Zagrebu
2. Covid
3. Potres u Petrinji

Dovoljno?
Nije ha… ok, ajmo još tri.

1. Tumor na mozgu
2. Anafilaktički šok tijekom operacije
3. Respirator

Sad je dosta, je l’ tako?

E pa zato vam se nisam javljala. Navikli ste da sam tu da vas svojim pisanjem uveseljavam, da odmorite mozak na tih par minuta dok uz jutarnju kavicu čitate moje kolumne, da u vama probudim dobru emociju. I ja sam to uspijevala sve vrijeme dok sam ja bila dobro i dok su se oko mene dešavale dobre situacije.

Naravno, bilo je i prije loših stvari, ali ja sam u svemu lošem našla neko dobro. To sam nastojala i činiti proteklu godinu, ali nije bilo lako. Znam i da je vama bilo teško. Znam da ste izgubili puno i da se osjećate da vam je sve odjednom oduzeto, bez najave, razloga ili smisla. I ja sam se tako osjećala i osjećam se i sada, ali nastojim iz svega toga naučiti nešto.

Budući da sam se nakon petrinjskog potresa maknula s društvenih mreža, poglavito Facebooka, a imam jako puno toga za reći, odlučila sam ovim putem ispričati ono što sam ja naučila u zadnjih godinu dana.

Odlučila sam ne napisati knjigu o svemu tome, nego vas ovako kroz kolumne, na svoj specifičan sarkastičan način, podsjetiti da budete zahvalni što ste u mogućnosti uopće čitati ova moja pisanja.

Naravno, kao i sve kolumne do sada i ove će biti bazirane na vlastitim iskustvima i imena svojih prijatelja i poznanika ću zamijeniti nadimkom, jer kao što znamo „Imena luda nalaze se svuda“.

Javite mi se, ispričajte mi svoju priču

Pozivam i vas da mi se javite i ispričate mi svoju priču koju bi objavila ovdje. Zašto? Pa zato da jedna drugoj pomognemo spoznajom da se i drugima dešavaju sranja u životu. Da ja nisam jedina koja još uvijek spava u grudnjaku nakon potresa, da je i vas strah odlasku zubaru u vrijeme dok se tlo još trese, da vas još ima koje imate antistres aplikacije, aplikacije za disanje, puno Viber i WhatsApp grupa u kojima dijelite smijeh, glumite sreću emotikonima, a zapravo ste se zavukle u sigurnost svoje trenirke i ne mrdate nikamo.

Znam da vas ima i koje ste jedva dočekale da se otvore kafići, teretane, šoping centri i ja vas pozivam da mi ispričate svoju priču, kako bi vas u konačnici i ja shvatila. A zašto? Pa zato što danas više nije sramota ništa reći javno, zato što danas u tim riječima ima previše laži i istina nije fora. E pa ja želim da istina ponovno postane fora.

Voli vas vaša Nena koja spava u grudnjaku!

Pročitajte i:
Viking na semaforu
Zimski san
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
Kritičarke, kritičari i svi koji bi to voljeli biti…