Jednom sam pohodila jednu zabavnu radionicu, na početku koje je voditeljica izgovorila neobičnu rečenicu: Ne brinite ništa. Danas se ne bavimo nikakvim osvještavanjem ni radom na sebi. Zabavljamo se.
Hrabra izjava. S obzirom da ona nije mogla utjecati na to kako će na koga od nas djelovati njena radionica. Na mene koja sam na njoj osvijestila bar tri nečega i otvorila barem jednu temu unutar sebe na kojoj sam otkrila da vrijedi još poraditi.
Sigurna sam da je namjera iza te rečenice bila pozitivna, ali sama rečenica je zapravo neistinita. Sadrži, hrabro zaključujem, možda i neku dozu vlastitog straha od odgovornosti. Ali i bespotrebno stavlja pretjeranu težinu na pojam „osvijestiti“.
To nije prvi put da sam ogrezla u neko društvo u kojem se pojam svijest/svjesnost stavlja na pijedestal i čini mističnim. A nije. Čini mi se kao da je cijela ta drama oko rada na sebi malo previše napuhana. I da ljudi, koji žele zvučati učeno, a nisu, koristeći pojmove koje ne razumiju nego su ih naučili na pamet, rade pomutnju među onima koji imaju potencijal za neku pozitivnu promjenu, a eto, kad vide da je nešto jako uzvišeno i učeno i obavijeno velom tajni, ustuknu. Šteta.
OSVIJESTITI. OBRAZAC. TRANSFORMIRATI.
U ove tri čudne riječi, krije se čarobna alkemijska formula kojom se nezadovoljstvo životom pretvara u zabavnu avanturu.
Želim vam pomoći da skinete veo tajnovitosti s ovih strašno teških pojmova i učiniti ih shvatljivima svima. Jer oni to, kad se prevedu na jezik svakodnevice, doista jesu. I meni je na početku zvučalo kao da čitam Kafku.
OSVIJESTITI. Osvijestiti znači postati svjestan nečega. Spoznati. Zamislite da gledate kazališnu predstavu u polumraku. Vidite da se na pozornici nešto zbiva, ali niste baš sigurni što. I onda vam netko upali reflektor i sve vam najednom postane jasno. Prvi put ugledaš nešto što gledaš stalno. Godinama. Pola života! Dobiti jasniju sliku. Uvidjeti. To je to. Postati svjestan. Nema mraka, došlo je svjetlo. Vidim. Razumijem što se dešava. Jednom kad vidimo, nema nazad. Svjesnost se ne da poništiti.
Možda je to ono što čini da je se toliko bojimo? Jer biti svjestan znači biti odgovoran. Pred sobom, drugima, bogom, zakonom, svemirom. Iz nesvijesti se još i možemo pravdati. Ali svjesni čovjek nije žrtva svojih nesvjesnih odabira, već svjesni kreator svoje stvarnosti. Ali u tome je sva ljepota.
OBRAZAC. Obrazac je ništa drugo nego navika. Uzorak ponašanja. Uzorak je nešto što se ponavlja. Kako na tkanini, u heklanju tabletića za komodu, pa i u životu. Špranca. Uhodana. Godinama ponavljana postala je automatizirana. Neke navike su dobre i korisne. U djetinjstvu su nas učili prati zube, jer je to zdravo. Tjerali su nas na to svakodnevno, pa smo usvojili naviku da peremo zube. Više nije bilo propitivanja. Jednostavno peremo zube. Kroz život smo otkrili da je zdravo vježbati, pa smo se jedno vrijeme sami tjerali vježbati jer je to zdravo. Nakon nekog vremena vježbanje je postalo dio života i više ne propitujemo zašto. Imamo naviku vježbati. Ali isti je princip i s negativnim.
Prošlo ljeto sam u Kuterevu čula dojmljivu anegdotu o medvjedici koju su prihvatili iz nekog zoološkog vrta. Ne sjećam se razloga. Uglavnom – medvjedica, već odrasla, koja je godinama živjela u skučenom prostoru svog kaveza i imala ograničeni komad nastambe za šetnju, naučena je na hodanje lijevo desno. I tako cijeli dan. Ona ne pozna šumu, kamen, stablo, mahovinu, raznoliko raslinje, razne opcije. Ona pozna lijevo desno, kućica, hrana, malo vode i to je to.
Kad su je doveli u Kuterevo, nije htjela izaći na zemlju. Toliko se bojala onog što je njoj nepoznato, ali ipak utkano u gene, prirodno. Potom je danima čučala u kućici. A nakon nekog vremena se usudila i prošetati. Međutim, njeno kretanje je i danas ograničeno na točno onaj broj koraka koji je imala na raspolaganju u staroj nastambi. Lijevo desno. Uvijek isti broj koraka. Okret. I nazad. Voditeljica koja nam je to pričala rekla nam je – pogledajte malo bolje, nju ćete prepoznati jer uvijek hoda lijevo desno istu duljinu.
U našem su životu takve navike izdubile brazde po kojima se krećemo. Navika stvara udobnost i sigurnost poznatog. I ponekad je dobra, zdrava i korisna. Dobro je da imamo naviku pogledati lijevo i desno kad prelazimo cestu. Problem je kada i dalje radimo za nas štetne stvari, a ne vidimo što nam čine.
Prvi korak je bio – OSVIJESTITI. Drugi korak je – IMENOVATI NAVIKU i vidjeti što nam ona čini.
Treći korak je svjesni odabir drugačijeg iskustva. To je u početku naporno i traži puno tjeranja na nešto što je samo po sebi drugačije, pa time i čudno i odbojno. Ali je nužno.
Medvjedica koja je na neki način bila cijeli život zlostavljana, osjetit će, kad tad, da je šuma njena prava priroda. I opustit će se u onome što je u prvom susretu bilo za nju čudno. Naviknut će se na dobro, kao što se naviknula na loše.
Slično je i s ljudima. Isti je taj hodogram koji moramo proći.
Osvijestiti. Imenovati. Vidjeti što nam to čini. I pitati se: Ok, može li drugačije?
Što bi onda značilo TRANSFORMACIJA? U ovom slučaju, dajem si slobodu riječ transformacija parafrazirati kao korjenita promjena. Alkemija. Da. Voda u vino. Alkemija vode u vino znači da vode više nema, ima samo vina. Nema ni tragova vodi. Samo vino. Staro ne postoji. Postoji sjećanje i misao da je tu nekad bila voda, ali to će s vremenom postati nevažno. Promijeniti neku naviku, bez obzira da li se radi o nečem banalnom kao što je redoslijed obavljanja jutarnjih aktivnosti ili apstraktnom kao što je uzorak po kojem biramo životne partnere znači, vrlo pojednostavljeno ZAMIJENITI NEPOŽELJNO/NEZDRAVO PONAŠANJE POŽELJNIM I ZDRAVIM.
Poznajem ljude koji cijeli život nešto osvještavaju. I jako su sretni kad si još jednom potvrde ono što već znaju. Ali nastave i dalje po starom.
Ključan korak je svjesna promjena i iskustvo drugačijeg. Nije dovoljno samo vidjeti. Treba raditi.
Na ovaj način postajemo alkemičari vlastitog života. I više nismo rob vlastite besvijesti već svjesni kreator svojih iskustava.
Nije li takav život vrijedan svake kapi znoja?
Kristijana Vučetić, www.povratakdivljezene.com
